Jugoslovenski strip heroji (2) - Veliki Blek
Helly Cherry
Prije nego što krenemo u svijet američkih trapera i domoljuba, želio bih sa vama podijeliti jedno svoje skromno opažanje o ovom stripu. Znate što me uvijek fasciniralo kod Bleka? Iako će se gotovo svi oni stripaši koji su ga imali prilike čitati, ukoliko upitani da ukratko opišu svoje iskustvo, gotovo jednoglasno složiti da se radi o… dreku (da oprostite na izrazu), o stripu koji danas nema nikakvu vrijednost, o serijalu koji ukupno gledano ne nudi baš ništa, nitko mu se neće usuditi osporiti, barem na području bivše Jugoslavije, kultni status.
Vidite, čitali ga ljudi s užitkom ili ne, njegova slava dobrano prelazi krutu granicu koja inače dijeli običnog čovjeka od stripaša. Ukratko – za Bleka znaju svi, čitali stripove (nekad, danas,…) ili ne. Blek je neka vrsta POP ikone; blesavi strip za osnovnoškolce pedesetih godina koji je nekim čudnim spletom nikad razjašnjenih okolnosti prešao u legendu, ugnijezdivši se u kolektivnoj svijesti. Nemojte mi reći da nikad niste čuli kako netko, za koga pouzdano znate da nema apsolutno nikakve veze sa stripovima, spominje Bleka? Jeste garant, njegovo ime kad-tad ispliva na površinu. Čime se vraćamo na početnu misao: dok praktički nitko ne voli čitati Blekove avanture, svi vole čuti spomen njegovog imena, što u daljnjem nizanju lančanih kemijskih reakcija u mozgu priziva sretne emocije. „Daaa… Ha, čekaj malo… Blek… Blek Stena, jel’ da? To je onaj plavokosi tip sa dabrovom kapom i krznenim prslukom na golim prsima, jel’ tako? Kao neki traper, ovo-ono? Ha ha ha! Da, sjećam ga se, koji je to car! Ha ha ha… “ Nemojte me pokušavati uvjeriti da vam se ovo nikad nije dogodilo, jednostavno vam ne vjerujem. [Prema našim preciznim terenskim ispitivanjima istu je situaciju proživjelo 83,27 % ispitanika, dok je ostalih šesnaestak posto ispitanika pokazivalo znakove sumnjivog modno-glazbenog senzibiliteta, pa njihovo mišljenje nije uzeto u obzir.]
Grande Blek (također i Blek Macigno) je junak nastao iz pera i kista torinskog trojca Esse G. Esse, kojega su sačinjavali Giovanni Sinchetto (1922-1991), Dario Guzzon (1926-2000) i Pietro Sartoris (1925-1989). Smatra se središnjim od njihova tri najpoznatija junaka (uz Kapetana Mikija te Komandanta Marka), i na ovim je prostorima najpoznatiji pod nadimkom Blek Stena, zbog dugogodišnjeg izlaženja u sklopu Lunov Magnus Strip edicije, na srpskom jeziku, te u manjoj mjeri kao Veliki Blek.
Dugokosi plavokosi Blek, glavni junak ovog stripa, posjeduje sve one osobine junaka-bogova iz antičkih mitova: neustrašiv je to i beskrajno hrabar, odan, pošten, agilan, jak i pravedan traper (da ne kažem bog), koji predvodi američke patriote u borbi protiv mrskih britanskih vojnika. Pored ogromnih mišića, ističe se i po simpatičnoj garderobi: krznenoj kapi ala Davy Crockett, krznenom zvončarskom prsluku (kojega bez obzira na to bilo ljeto ili zima nosi na goloj koži), crvenim trapericama, i konačno čizmama od brušene kože (sa neizostavnim traperskim resicama).
Blek se protiv neprijatelja najviše voli boriti golim rukama, kako bi mogao nesmetano mlatiti i šamarati te jadne slabašne britanske vojnike, iako se u iznimnim prilikama koristi i traperskom Kentucky puškom. Interesantno je da je talijanski („rani“) Blek pravi šumski čovjek, sa svim dobrim i lošim stranama. Malo je onako, što bi se reklo, priprost. Po tome se dosta razlikuje od svog starijeg ‘blizanca’ Komandanta Marka, koji je ipak kudikamo uglađeniji i komunikativniji.
Kako je gotovo svaka epizoda „standalone“, jasno je da nema nikakvog kontinuiteta. Najviše je ‘činjenica’ o Blekovoj prošlosti otkriveno u epizodi „Blekovo porijeklo“ (LMS 358 i 362, odnosno Horus i Porin specijal 1), pa se radi o svojevrsnoj fanovskoj poslastici. Blek je naime Francuz, pravo ime mu je Yannick Leroc, rođen je 27. studenog 1749. godine, i moglo bi se reći da je svoj mladenački život odživio punim plućima.
Bleka u stopu prate dva hrabra i odlučna, yet smiješna lika: prvi je pjegavi plavokosi maloljetni traper, koji kao i svi dječaci njegovog uzrasta još nije otkrio ljepotu nježnijeg spola – Roddy Lassiter, a koji po pitanju hrabrosti (i nepromišljenosti) često parira samom Bleku, dok je drugi – Profesor Occultis, simpatični trbušasti doktor sveznalica, part-time hipnotičar i općenito govoreći šarlatan, koji svojim paraznanstvenim pristupima i razmišljanjima rijetko biva od prave pomoći, ali zato dodaje na komičnosti ‘teških’ ratnih situacija.
Šalu na stranu, nije mi bila želja da ovaj tekst krene putevima sprdačine, ali teško je objektivno govoriti o stripu koji je nastao prije više od pedeset godina, a bio namijenjen prvenstveno osnovnoškolskoj publici, u vremenima kada su internet i globalni izvori informacija bili čista znanstvena fantastika. Pustolovine plavokosog trapera Bleka jednostavno su i zabavno štivo sa klasičnom podjelom likova na crne i bijele, i čija je osnovna funkcija bila da se mladom čitateljstvu kroz zabavnu mješavinu teksta i slika usade neki osnovni kodeksi časti i morala. Borba protiv ugnjetavača, budi uvijek na strani potlačenoga, budi pravedan, ne napuštaj nikad svoje prijatelje u nevolji, nada umire posljednja, i ostalo u tom stilu. Tok radnje je gotovo uvijek linearan, i funkcionira prema onoj dobro poznatoj formuli koja uključuje sljedeće elemente: – zli Englezi ilitiga „crveni mundiri“ (kolonijalni ugnjetavači), – hrabri domoljubi njemačkog, irskog, škotskog i francuskog porijekla (heroji iz naroda), – zarobljavanje i prevara odnosno izdaja (zli momci igraju prljavo), – teška bitka, put ili potraga (naizgled bezizlazna situacija), te konačno – spaktakularna pobjeda američkih patriota (pravda uvijek pobjeđuje).
Bez obzira na zajebancije koje često idu na račun starog Bleka, teško je autorima nešto stvarno zamjeriti. Serijal je nepretenciozno zamišljen i proveden u djelo (unatoč nekim kasnijim pokušajima „evolucije“ lika), i jasno je da se autorima nikakvi nestvarni „viši ciljevi“ nisu motali po glavama. Konačno, koliko god Blek jednostavan, naivan i staromodan strip bio, ne smije se zaboraviti da je upravo on jedan od onih junaka koji su klince u Italiji (i šire) „navukli“ na western, koji će kasnije dugi niz godina biti noseći stup talijanske strip scene. Da tih davnih pedesetih godina nakon kataklizme Drugog svjetskog rata nije bilo raznoraznih Blekova koji su probili led i postavili korijene, koji su klince odvukli od tmurne zbilje očaravajući ih otvorenim prostranstvima Divljeg zapada, pričajući im o neustrašivim junacima sa pištoljima za opasačem, koji sami onako romantičarski kroje vlastitu sudbinu, budite sigurni da ne bi bilo ni ‘ozbiljni(ji)h’ Texova Willera, Kenova Parkera i sličnih.
Za razliku od Italije gdje je oduvijek najpopularniji Tex Willer, kod nas je to uvijek bio Zagor, ali valja priznati da mu je Blek u svojim najboljim godinama neugodno puhao za vratom. Stvar je valjda u našem mentalitetu: krzneni prsluci, hipertrofirani bicepsi kao krajnji proizvodi nehumane snage, duga lovačka puška i dabrova kapa (rakunova, sviščeva, whatever), očito su ostavili snažan utisak na žitelje ovih brdovitih prostora. Iako danas (Velikog) Bleka (Stenu) većina ljudi čita iz puke nostalgije, jer ga okorjeli ljubitelji stripa smatraju udarom na inteligenciju, ne smijemo preći preko činjenice da je Blek na jugoslovenskoj strip sceni između ostalog zauzimao značajno mjesto iz tog razloga što su se pored stranih epizoda izdavale i epizode koje su po licenci radili domaći autori.
Izvor: Ključne Kosti / Stripovi.com
Vidite, čitali ga ljudi s užitkom ili ne, njegova slava dobrano prelazi krutu granicu koja inače dijeli običnog čovjeka od stripaša. Ukratko – za Bleka znaju svi, čitali stripove (nekad, danas,…) ili ne. Blek je neka vrsta POP ikone; blesavi strip za osnovnoškolce pedesetih godina koji je nekim čudnim spletom nikad razjašnjenih okolnosti prešao u legendu, ugnijezdivši se u kolektivnoj svijesti. Nemojte mi reći da nikad niste čuli kako netko, za koga pouzdano znate da nema apsolutno nikakve veze sa stripovima, spominje Bleka? Jeste garant, njegovo ime kad-tad ispliva na površinu. Čime se vraćamo na početnu misao: dok praktički nitko ne voli čitati Blekove avanture, svi vole čuti spomen njegovog imena, što u daljnjem nizanju lančanih kemijskih reakcija u mozgu priziva sretne emocije. „Daaa… Ha, čekaj malo… Blek… Blek Stena, jel’ da? To je onaj plavokosi tip sa dabrovom kapom i krznenim prslukom na golim prsima, jel’ tako? Kao neki traper, ovo-ono? Ha ha ha! Da, sjećam ga se, koji je to car! Ha ha ha… “ Nemojte me pokušavati uvjeriti da vam se ovo nikad nije dogodilo, jednostavno vam ne vjerujem. [Prema našim preciznim terenskim ispitivanjima istu je situaciju proživjelo 83,27 % ispitanika, dok je ostalih šesnaestak posto ispitanika pokazivalo znakove sumnjivog modno-glazbenog senzibiliteta, pa njihovo mišljenje nije uzeto u obzir.]
Grande Blek (također i Blek Macigno) je junak nastao iz pera i kista torinskog trojca Esse G. Esse, kojega su sačinjavali Giovanni Sinchetto (1922-1991), Dario Guzzon (1926-2000) i Pietro Sartoris (1925-1989). Smatra se središnjim od njihova tri najpoznatija junaka (uz Kapetana Mikija te Komandanta Marka), i na ovim je prostorima najpoznatiji pod nadimkom Blek Stena, zbog dugogodišnjeg izlaženja u sklopu Lunov Magnus Strip edicije, na srpskom jeziku, te u manjoj mjeri kao Veliki Blek.
Dugokosi plavokosi Blek, glavni junak ovog stripa, posjeduje sve one osobine junaka-bogova iz antičkih mitova: neustrašiv je to i beskrajno hrabar, odan, pošten, agilan, jak i pravedan traper (da ne kažem bog), koji predvodi američke patriote u borbi protiv mrskih britanskih vojnika. Pored ogromnih mišića, ističe se i po simpatičnoj garderobi: krznenoj kapi ala Davy Crockett, krznenom zvončarskom prsluku (kojega bez obzira na to bilo ljeto ili zima nosi na goloj koži), crvenim trapericama, i konačno čizmama od brušene kože (sa neizostavnim traperskim resicama).
Blek se protiv neprijatelja najviše voli boriti golim rukama, kako bi mogao nesmetano mlatiti i šamarati te jadne slabašne britanske vojnike, iako se u iznimnim prilikama koristi i traperskom Kentucky puškom. Interesantno je da je talijanski („rani“) Blek pravi šumski čovjek, sa svim dobrim i lošim stranama. Malo je onako, što bi se reklo, priprost. Po tome se dosta razlikuje od svog starijeg ‘blizanca’ Komandanta Marka, koji je ipak kudikamo uglađeniji i komunikativniji.
Kako je gotovo svaka epizoda „standalone“, jasno je da nema nikakvog kontinuiteta. Najviše je ‘činjenica’ o Blekovoj prošlosti otkriveno u epizodi „Blekovo porijeklo“ (LMS 358 i 362, odnosno Horus i Porin specijal 1), pa se radi o svojevrsnoj fanovskoj poslastici. Blek je naime Francuz, pravo ime mu je Yannick Leroc, rođen je 27. studenog 1749. godine, i moglo bi se reći da je svoj mladenački život odživio punim plućima.
Bleka u stopu prate dva hrabra i odlučna, yet smiješna lika: prvi je pjegavi plavokosi maloljetni traper, koji kao i svi dječaci njegovog uzrasta još nije otkrio ljepotu nježnijeg spola – Roddy Lassiter, a koji po pitanju hrabrosti (i nepromišljenosti) često parira samom Bleku, dok je drugi – Profesor Occultis, simpatični trbušasti doktor sveznalica, part-time hipnotičar i općenito govoreći šarlatan, koji svojim paraznanstvenim pristupima i razmišljanjima rijetko biva od prave pomoći, ali zato dodaje na komičnosti ‘teških’ ratnih situacija.
Šalu na stranu, nije mi bila želja da ovaj tekst krene putevima sprdačine, ali teško je objektivno govoriti o stripu koji je nastao prije više od pedeset godina, a bio namijenjen prvenstveno osnovnoškolskoj publici, u vremenima kada su internet i globalni izvori informacija bili čista znanstvena fantastika. Pustolovine plavokosog trapera Bleka jednostavno su i zabavno štivo sa klasičnom podjelom likova na crne i bijele, i čija je osnovna funkcija bila da se mladom čitateljstvu kroz zabavnu mješavinu teksta i slika usade neki osnovni kodeksi časti i morala. Borba protiv ugnjetavača, budi uvijek na strani potlačenoga, budi pravedan, ne napuštaj nikad svoje prijatelje u nevolji, nada umire posljednja, i ostalo u tom stilu. Tok radnje je gotovo uvijek linearan, i funkcionira prema onoj dobro poznatoj formuli koja uključuje sljedeće elemente: – zli Englezi ilitiga „crveni mundiri“ (kolonijalni ugnjetavači), – hrabri domoljubi njemačkog, irskog, škotskog i francuskog porijekla (heroji iz naroda), – zarobljavanje i prevara odnosno izdaja (zli momci igraju prljavo), – teška bitka, put ili potraga (naizgled bezizlazna situacija), te konačno – spaktakularna pobjeda američkih patriota (pravda uvijek pobjeđuje).
Bez obzira na zajebancije koje često idu na račun starog Bleka, teško je autorima nešto stvarno zamjeriti. Serijal je nepretenciozno zamišljen i proveden u djelo (unatoč nekim kasnijim pokušajima „evolucije“ lika), i jasno je da se autorima nikakvi nestvarni „viši ciljevi“ nisu motali po glavama. Konačno, koliko god Blek jednostavan, naivan i staromodan strip bio, ne smije se zaboraviti da je upravo on jedan od onih junaka koji su klince u Italiji (i šire) „navukli“ na western, koji će kasnije dugi niz godina biti noseći stup talijanske strip scene. Da tih davnih pedesetih godina nakon kataklizme Drugog svjetskog rata nije bilo raznoraznih Blekova koji su probili led i postavili korijene, koji su klince odvukli od tmurne zbilje očaravajući ih otvorenim prostranstvima Divljeg zapada, pričajući im o neustrašivim junacima sa pištoljima za opasačem, koji sami onako romantičarski kroje vlastitu sudbinu, budite sigurni da ne bi bilo ni ‘ozbiljni(ji)h’ Texova Willera, Kenova Parkera i sličnih.
Za razliku od Italije gdje je oduvijek najpopularniji Tex Willer, kod nas je to uvijek bio Zagor, ali valja priznati da mu je Blek u svojim najboljim godinama neugodno puhao za vratom. Stvar je valjda u našem mentalitetu: krzneni prsluci, hipertrofirani bicepsi kao krajnji proizvodi nehumane snage, duga lovačka puška i dabrova kapa (rakunova, sviščeva, whatever), očito su ostavili snažan utisak na žitelje ovih brdovitih prostora. Iako danas (Velikog) Bleka (Stenu) većina ljudi čita iz puke nostalgije, jer ga okorjeli ljubitelji stripa smatraju udarom na inteligenciju, ne smijemo preći preko činjenice da je Blek na jugoslovenskoj strip sceni između ostalog zauzimao značajno mjesto iz tog razloga što su se pored stranih epizoda izdavale i epizode koje su po licenci radili domaći autori.
Izvor: Ključne Kosti / Stripovi.com