War-Head – Imperium Mundi
Helly Cherry
Svjedoci smo da death metal bendova, i još više albuma, ima kao salate, i da u posljednje vrijeme nije ništa epohalno izašlo sa te scene (da ne spominjemo albume nekih velikana koji su daleko ispod onoga što su nekada radili). War-Head su još jedan u nizu bendova istog usmjerenja. Međutim, prije nego pomislite da ću ih kritikovati i prije ih vi osudite, da malo pogledamo što bend nudi.
Prije svega, ljudi su iz Osijeka i uvjek je interesantno čuti što se događa u regionu. Balkan i obližnje zemlje imaju pristojnu metal scenu, ali je mali broj zaista dobrih bendova koji ispunjavaju stroge kriterijume kvaliteta u svim aspektima. Drugo, u ovom vremenu kada se svi nešto takmiče, trče pred rudu i gledaju ko će biti brži i opasniji a u stvari su sve djetinjastiji, War-Head su uradili najlogičniju moguću stvar i uradili preokret u opštoj politici death metal scene. Naime, bend se ne takmiči za bilo kakav prijestol ili poziciju i skoncentrisali su svoje snage da urade jedan slušljiv i dobar, a ne najbrži, najglasniji ili najprovokativniji album svih vremena. Ne nužno originalan ili prepun novih ideja, ali zato svakako dobar i vrlo kvalitetan materijal sa dobrim pjesmama. Bend nije forsirao brzinu izvođenja pjesama, stvar koja je danas postala sinonim za death metal, već su tempo držali cijelo vrijeme u srednjem registru (mid tempo engleski) i to je dalo dosta tzv. gruva cijelom albumu. Odličan primjer je pjesma „Flags of Greed“. Pravo je iznenađenje i osvježenje čuti bend koji napokon zvuči prirodno. Ovo je ujedno i odgovor na prvu tačku. Pod tri, War-Head su još jedan od bendova na Miner records etiketi pa bi i to trebao biti neki garant kvaliteta jer barem koliko sam ja vidio, Miner gaji politiku kvaliteta nad kvantitetom. Interesantno je spomenuti i pojedine kuriozitete koji nisu uvjek u prvom planu, a to je omoti koje je radio poznati Joe Patagno, već dvije turneje po Brazilu, podrška bendovima kao Devastation ili Warbringer. Ovi podaci ne govore mnogo o samoj muzici, ali govore mnogo o ljudima koji stoje iza imena benda. Vjerujem da je ovo i više nego dovoljno razloga da se zaustavite i poslušate War-Head.
Žao mi je što bend nije ovaj album izdao prije jedno desetak godina. Tada bi svakako izazvali mnogo više pažnje, ali, tiha rijeka brijeg roni.
Nikola Franquelli
Prije svega, ljudi su iz Osijeka i uvjek je interesantno čuti što se događa u regionu. Balkan i obližnje zemlje imaju pristojnu metal scenu, ali je mali broj zaista dobrih bendova koji ispunjavaju stroge kriterijume kvaliteta u svim aspektima. Drugo, u ovom vremenu kada se svi nešto takmiče, trče pred rudu i gledaju ko će biti brži i opasniji a u stvari su sve djetinjastiji, War-Head su uradili najlogičniju moguću stvar i uradili preokret u opštoj politici death metal scene. Naime, bend se ne takmiči za bilo kakav prijestol ili poziciju i skoncentrisali su svoje snage da urade jedan slušljiv i dobar, a ne najbrži, najglasniji ili najprovokativniji album svih vremena. Ne nužno originalan ili prepun novih ideja, ali zato svakako dobar i vrlo kvalitetan materijal sa dobrim pjesmama. Bend nije forsirao brzinu izvođenja pjesama, stvar koja je danas postala sinonim za death metal, već su tempo držali cijelo vrijeme u srednjem registru (mid tempo engleski) i to je dalo dosta tzv. gruva cijelom albumu. Odličan primjer je pjesma „Flags of Greed“. Pravo je iznenađenje i osvježenje čuti bend koji napokon zvuči prirodno. Ovo je ujedno i odgovor na prvu tačku. Pod tri, War-Head su još jedan od bendova na Miner records etiketi pa bi i to trebao biti neki garant kvaliteta jer barem koliko sam ja vidio, Miner gaji politiku kvaliteta nad kvantitetom. Interesantno je spomenuti i pojedine kuriozitete koji nisu uvjek u prvom planu, a to je omoti koje je radio poznati Joe Patagno, već dvije turneje po Brazilu, podrška bendovima kao Devastation ili Warbringer. Ovi podaci ne govore mnogo o samoj muzici, ali govore mnogo o ljudima koji stoje iza imena benda. Vjerujem da je ovo i više nego dovoljno razloga da se zaustavite i poslušate War-Head.
Žao mi je što bend nije ovaj album izdao prije jedno desetak godina. Tada bi svakako izazvali mnogo više pažnje, ali, tiha rijeka brijeg roni.
Nikola Franquelli