TV Smith - I delete, iliti priča o vrijednom prijatelju mravu
Helly Cherry
Pravi prijatelji odu, vrate se, posvađaš se sa njima pa se pomiriš ali su tu uz tebe, uglavnom cijeli život i kao takvima životni putevi vam se isprepletu pa jedni od drugih poprimite određene osobine.
Upravo je takav i TV Smith, uvijek je tu - nekad više prisutan a nekad manje. Ako nečiji karakter može uopće govoriti o tome kakve su mu kreativne vještine onda je on taj, nema tu glumatanja. Onakav kakva mu je osobnost, takvi su mu i albumi. Pošteno odrađeni, srčani, strastveni, ponekad blagi i mudri poput dedice a ponekad pankerski bezobrazni kao u najbolje dane londonskog punka.
Za razliku od nekih punkera iz prvog vala koji su nekako spretno uspijeli da uplove u osamdesete godine dvadesetog stoljeća pa tako još malo produžili svoju karijeru i napokon ubrali koju pinku, Tima je to sintetičko desetljeće dobro lupilo po nosu a bilo je trenutaka kad nije imao šta da jede ni gdje da spava. Opet, neke druge legende njegovog značaja koje je tada zadesila ista sudbina neuspjeh je uništio, postali su suicidalni, depresivni, nisu izašli iz tog filma pa ih više i nema zbog toga. Tim je stoički hendlao sve životne nedaće i okrenuo ih u produktivnu umjetničku karijeru u kojoj je objavio u raznim bendovskim verzijama - tucet albuma, ponešto knjiga i ostao normalan, priseban čovjek. U jednom trenutku života je i shvatio da mu solo nastupi uz gitaru pružaju neovisnost, neograničenu fleksibilnost i mobilnost koju od onda obilno koristi, to je pravi pankerski attitude - još jedna osobina koja ga razlikuje od svojih vremešnih punk prijatelja. Tim će doći na nastup vlakom ili busom, tegleći sam sve svoje knjige, albume, popet će se na stage kroz publiku, odrokat koncert u afektu na kojem bi mu zavidjeli i neki mlađi momci a poslije svirke će popričati sa svima, rukovati se, izmjeniti kontakte i otići u noć, teški šljaker.
Parola koju je skovao i urlao na nastupima The Advertsa: - Ja sam tvoj prijatelj! danas sa sigurnošću možemo potvrditi! Ako netko od vas želi osjetit ono istinsko zajedništvo i nevinost koja je vladala među stotinjak frendova koji su činili muzičku art scenu glavnog engleskog grada od sedamdeset pete do sedamdeset sedme, scenu koju su nešto kasnije te iste znakovite godine mediji očerupali, eksploatirali i uništili, mora onda svakako otići na koncert TV Smitha.
Što se tiče albuma, nema se tu što previše govoriti ni filozofirati, punkrock je oduvijek bio jednostavna forma. Jedino što sa sigurnošću mogu potvrditi je da Tim ima izrazit smisao za melodiju pa svaki song može stajati zasebno kao “One Chord Wonder” a opet se sve skupa čini kao jedna koherentna cjelina. Na albumu uz neke stalne suradnike i Tv-ija na gitari ovaj put sudjeluje iskusna ritam sekcija iz mega popularnog njemačkog punkrock benda Die Toten Hosen - inače fanatični obožavatelji TV Smitha i the Advertsa koji već niz godina sa njim surađuju i pomažu mu u revitalizaciji karijere.
“I delete” je odličan album od deset pjesama i servira Timovu inteligentnu socijalnu poeziju u elektro-akustičnom punk/garage/pop paketu, uhu ugodne produkcije. Bend je također u dosluhu sa Tim-ijem sve songove aranžerski odradio tako da ih naš dotični drugar može sam izvoditi na gitari na svojim nastupima, bez da zvuče šuplje ili plitko. U poštenoj sindikalnoj atmosferi koja vlada u TV Smith-ovom štabu na ploču je kao bonus dodano još 6 pjesama. Njih je TV snimio i napisao za predstavu “Hladni poljubac toplog piva” njemačkog dramaturga Dirka Laucke-a. Tako je dodan još jedan set pjesama da se zadovolje sva ona zanovijetala koja će prigovarati da je album možda prekratak a ujedno se i skrenula pažnja na izvrsni kazališni komad i anti-ratnu poruku koju isti nosi. Ne treba reći i da su i ovi komadi odlični i apsolutno slušljivi.
Tim je suvremen autor, poezija mu je vješta i vrsna, vokalni manir osobito prepoznatljiv a pjesme uvijek zvuče svježe. Kako čovjek uspije izvesti nešto poput toga u jednostavnom bubanj, gitara, bas receptu sa ograničenom formom kao što je punkrock je već pomalo postao slučaj za znanstveno proučavanje. Ako je punk, blues bijelaca onda je TV Smith najveći bijeli bluzer i sigurno jedan od najvećih folk trubadura današnjice. Novi dosadni hipsterski wannabe folk bendovi poput The Decemberists, Arcade Fire, Midlake itd. mu se mogu samo duboko nakloniti sa poštovanjem i platiti mu pivo kad ga vide.
Od svih Timovih solo albuma “I delete” je možda najbliži po zvuku i emociji tamo gdje je stao futuristički “Cast of Thousands” the Advertsa, ploča koja je tada nemilosrdno i bezrazložno pokopana od strane kritičara a mogla je zasluženo postati biblija mladih neofolk rockera u usponu kao što je to postao opće prihvaćeni “Marquee Moon” Televisiona svim indie bendovima ranih devedesetih. Možda se TV Smith ovim putem napokon razračunava sa duhovima prošlosti i miri sve u jednu cjelinu, tko će ga znati. Trebalo bi ga zaista pitati to pitanje kad sa gitarom na ramenu došeta u tvoj ili moj grad. TV - zauvijek ćeš ostati naš prijatelj, ne brini ništa.
Ned O’Millick
Upravo je takav i TV Smith, uvijek je tu - nekad više prisutan a nekad manje. Ako nečiji karakter može uopće govoriti o tome kakve su mu kreativne vještine onda je on taj, nema tu glumatanja. Onakav kakva mu je osobnost, takvi su mu i albumi. Pošteno odrađeni, srčani, strastveni, ponekad blagi i mudri poput dedice a ponekad pankerski bezobrazni kao u najbolje dane londonskog punka.
Za razliku od nekih punkera iz prvog vala koji su nekako spretno uspijeli da uplove u osamdesete godine dvadesetog stoljeća pa tako još malo produžili svoju karijeru i napokon ubrali koju pinku, Tima je to sintetičko desetljeće dobro lupilo po nosu a bilo je trenutaka kad nije imao šta da jede ni gdje da spava. Opet, neke druge legende njegovog značaja koje je tada zadesila ista sudbina neuspjeh je uništio, postali su suicidalni, depresivni, nisu izašli iz tog filma pa ih više i nema zbog toga. Tim je stoički hendlao sve životne nedaće i okrenuo ih u produktivnu umjetničku karijeru u kojoj je objavio u raznim bendovskim verzijama - tucet albuma, ponešto knjiga i ostao normalan, priseban čovjek. U jednom trenutku života je i shvatio da mu solo nastupi uz gitaru pružaju neovisnost, neograničenu fleksibilnost i mobilnost koju od onda obilno koristi, to je pravi pankerski attitude - još jedna osobina koja ga razlikuje od svojih vremešnih punk prijatelja. Tim će doći na nastup vlakom ili busom, tegleći sam sve svoje knjige, albume, popet će se na stage kroz publiku, odrokat koncert u afektu na kojem bi mu zavidjeli i neki mlađi momci a poslije svirke će popričati sa svima, rukovati se, izmjeniti kontakte i otići u noć, teški šljaker.
Parola koju je skovao i urlao na nastupima The Advertsa: - Ja sam tvoj prijatelj! danas sa sigurnošću možemo potvrditi! Ako netko od vas želi osjetit ono istinsko zajedništvo i nevinost koja je vladala među stotinjak frendova koji su činili muzičku art scenu glavnog engleskog grada od sedamdeset pete do sedamdeset sedme, scenu koju su nešto kasnije te iste znakovite godine mediji očerupali, eksploatirali i uništili, mora onda svakako otići na koncert TV Smitha.
Što se tiče albuma, nema se tu što previše govoriti ni filozofirati, punkrock je oduvijek bio jednostavna forma. Jedino što sa sigurnošću mogu potvrditi je da Tim ima izrazit smisao za melodiju pa svaki song može stajati zasebno kao “One Chord Wonder” a opet se sve skupa čini kao jedna koherentna cjelina. Na albumu uz neke stalne suradnike i Tv-ija na gitari ovaj put sudjeluje iskusna ritam sekcija iz mega popularnog njemačkog punkrock benda Die Toten Hosen - inače fanatični obožavatelji TV Smitha i the Advertsa koji već niz godina sa njim surađuju i pomažu mu u revitalizaciji karijere.
“I delete” je odličan album od deset pjesama i servira Timovu inteligentnu socijalnu poeziju u elektro-akustičnom punk/garage/pop paketu, uhu ugodne produkcije. Bend je također u dosluhu sa Tim-ijem sve songove aranžerski odradio tako da ih naš dotični drugar može sam izvoditi na gitari na svojim nastupima, bez da zvuče šuplje ili plitko. U poštenoj sindikalnoj atmosferi koja vlada u TV Smith-ovom štabu na ploču je kao bonus dodano još 6 pjesama. Njih je TV snimio i napisao za predstavu “Hladni poljubac toplog piva” njemačkog dramaturga Dirka Laucke-a. Tako je dodan još jedan set pjesama da se zadovolje sva ona zanovijetala koja će prigovarati da je album možda prekratak a ujedno se i skrenula pažnja na izvrsni kazališni komad i anti-ratnu poruku koju isti nosi. Ne treba reći i da su i ovi komadi odlični i apsolutno slušljivi.
Tim je suvremen autor, poezija mu je vješta i vrsna, vokalni manir osobito prepoznatljiv a pjesme uvijek zvuče svježe. Kako čovjek uspije izvesti nešto poput toga u jednostavnom bubanj, gitara, bas receptu sa ograničenom formom kao što je punkrock je već pomalo postao slučaj za znanstveno proučavanje. Ako je punk, blues bijelaca onda je TV Smith najveći bijeli bluzer i sigurno jedan od najvećih folk trubadura današnjice. Novi dosadni hipsterski wannabe folk bendovi poput The Decemberists, Arcade Fire, Midlake itd. mu se mogu samo duboko nakloniti sa poštovanjem i platiti mu pivo kad ga vide.
Od svih Timovih solo albuma “I delete” je možda najbliži po zvuku i emociji tamo gdje je stao futuristički “Cast of Thousands” the Advertsa, ploča koja je tada nemilosrdno i bezrazložno pokopana od strane kritičara a mogla je zasluženo postati biblija mladih neofolk rockera u usponu kao što je to postao opće prihvaćeni “Marquee Moon” Televisiona svim indie bendovima ranih devedesetih. Možda se TV Smith ovim putem napokon razračunava sa duhovima prošlosti i miri sve u jednu cjelinu, tko će ga znati. Trebalo bi ga zaista pitati to pitanje kad sa gitarom na ramenu došeta u tvoj ili moj grad. TV - zauvijek ćeš ostati naš prijatelj, ne brini ništa.
Ned O’Millick