Autor: Tove Lo
Naziv albuma: Queen of the Clouds
Godina izdavanja: 2014.
Dužina: 49:29
Žanr: Indie pop

Već duže vrijeme uviđam kako skandinavska muzička fabrika posljednjih godina izbacuje pregršt kvalitetnih muzičara. Očigledno ima nešto u tim ledenim prostranstvima što inspiriše na stvaranje hipnotički lijepe muzike, jednostavne i zadivljujuće. Röyksopp, Robyn, Lykke Li, Nikki & the Dove, Susanne Sundfør, Fever Ray... samo su neka od imena koja su nam sa ledenih fjordova donijela tu melodičnu drogu prepunu bogatog i nesvakidašnjeg zvuka. Ove godine izbrušen je još jedan dijamant na ovoj živopisnoj nordijskoj kruni – Tove Lo.

Nakon EP-a Truth Serum stigao nam je i full album Queen of the Clouds. Prva pjesma na albumu je ujedno i njegova najveća uzdanica – Habits. Već sa prvim riječima shvatamo da Tove odstupa od standardnog kalupa pop pjevačice ("I eat my dinner in the bathtub, then I go to sex clubs..."). U tekstu je prikazana slika borbe sa raskidom i očajnički pokušaj osobe da se uhvati u koštac sa životom nakon kraja velike ljubavi. Pjesma, kao i cijeli album, ne sadrži cenzuru – ona prikazuje duboko ranjenu osobu, mentalno labilnu i emotivno raskrvavljenu, osobu koja pokušava na sve načine da postigne osjećaj približan onome koji je poznavala, osjećaj poput droge, navalu endorfina i pulsiranje života u venama. Bezuspiješno. Sav alkohol ("And I drank up all my money...") , seks sa zapostavljenim tatama koji u njoj traže isto što i ona u njima – trenutak zaborava i kratkoročni fiks zadovoljsta ("Pick up daddies at the playground how I spend my day time, loosen up the frown, make them feel alive."), kao i sva droga, nisu dovoljni da zaboravi na tu izgubljenu ljubav, na taj jedini high koji bezuspiješno pokušava da postigne i nadoknadi.

Album nastavlja pjesmom Not on drugs, potpunom antitezom prethodne – ona je sretna, visoko u oblacima među zvijezdama i zmajevima ali nije na drogama, već je zaljubljena ("Baby listen, please, I'm not on drugs, I'm just in love"). Da se ja pitam, ovu pjesmu bih stavio na prvo mjesto u albumu a nakon nje Habits. To mi je logičniji slijed događaja i na taj način priča postaje upotpunjenija.

Jedina slaba tačka cijelog albuma su, po meni, pjesme I like em young i Run on. Imao sam osjećaj, dok sam preslušavao jednu po jednu pjesmu, da su ove obični fileri koji su tu samo da se ispuni numerička kvota. Kao da je napisala tekstove za Iconu Pop, ove je odbile i onda je Tove rekla – fuck it – i snimila i njih. Bez njih bi sve bilo cjelovitije. Ali šta je, tu je...

Akcenat kompletnog albuma stoji na tekstu pjesama i na njenom glasu, jednostavnom i privlačnom. Na prvi zvuk djeluje kao još jedna pop pjevačica, još jedan pop album sa sladunjavim prizvukom i jednom dimenzijom koja nema mnogo toga da ponudi. Ali nije tako. Iako se tematika vrti oko ljubavi i emotivne patnje, sve pjesme su potpuno lišene pop stereotipa i klišea; ništa nije prikriveno, ništa nije mistificirano – svaka emocija je ogoljena do kosti, raščlanjena i prikazana onakvom kakva jeste. Nema cenzure ni romantiziranja. Sirovo i krvavo osjećanje – to je u temelju svake njene pjesme. Ljubav je ljubav, tjelesna, znojava i prljava, ali iskrena i nesputana; Bol je bol – nema u njemu ničeg romantičnog; u njemu se patimo, padamo, grebemo i pucamo, krvarimo i umremo, tražimo izlaz ali bezuspiješno. Tove Lo ne pokušava da sakrije svoje riječi iza zidova pop komforta. Ona pušta svoje tekstove da cure kroz pukotine u tim zidovima, poklanjajući slušaocu nesvakidašnji doživljaj iskrene emocije.

Ingvar L