Kada uzmete u globalu cijelu rokenrol scenu pa je podijelite na razne podpravce, lako je uočiti da je svaki pravac bio označen sa jednim, ili nekoliko bendova koji su prvi započeli dati pravac, i more sličnih nakon njih. Neki uspješniji, neki manje. Začudo, iako i u doom/sludge/stoner metalu u posljednjih 45 godina od prvog Black Sabbath albuma jeste bilo gro bendova (a realno to jeste prvi i jedan od najboljih albuma), bastardizacija pravca je bila minimalna, skoro i zanemariva. Bendovi su zvučali manje-više slično, ali je i svaki unosio nešto svoje, nešto posebno, a da nisu suviše razvodnjavali originalnu ideju. No ipak je mali broj uspio i da stvori karijeru i mnogi su jedino opstajali na marginama muzičke scene. Mogu vam navesti barem nekoliko bendova koji su danas vrlo poznati u undergroundu, a opstaju na marginama, i iskreno, samo je nekolicina uspješnih. Čak je i veliki i jako uspješni Candlemass sa posljednjim izdanjem razočarao, Cathedral su potpisali kapitulaciju, St. Vitus nemaju ništa novo a Sabati su tu i tamo. Sa zadovoljstvom vam mogu reći da Superhammer, benda iz Inđije pod neumornom Miner Records izdavačkom etiketom, imaju album koji jede sve pred sobom i uz odgovarajuću promociju, može daleko da dogura.

Kada smo kod razloga za ovo moje mišljenje, prije svega treba napomenuti maštovit i odličan gitarski posao. Svaki ton na albumu je odsviran sa mnogo, mnogo, mnogo ljubavi i žara. Pored odličnog instrumentalnog posla, jako maštovite ritam sekcije koja pomjera, prosto osjećate da to nije čisto kopiranje većih pandana, nego rad ljudi koji obožavaju muziku. Činjenica je da zvuči već poznato, ali je isto tako činjenica da je posao urađen rijetko profesionalno. U osnovi metal ali sa mnoštvom rock gitarskih šablona koji su tako prijatno iznenađenje, te za ovaj pravac vrlo zahvalna produkcija Luke Matkovića (Space Eater) koja umnogo pomaže opštoj odličnoj atmosferi. Ne tvori jednu pjesmu samo nekoliko rifova, solaža i neki tekst. Nije baš toliko jednostavno, iako ima izuzetaka. U najvećem broju slučajeva je to predan rad, tzv. džemovanje i vremenom dotjeravanje svih elemenata jedne pjesme da prave jednu logičnu cjelinu. Supperhammer su u ovome jako dobro uspjeli. Drugo, pazili su na sitne detalje, ukrase na početku, sredini ili kraju pjesme, svi oni sitni instrumentalni ukrasi da budu strateški pozicionirani i po ovome su baš jedno prijatno osvježenje. Superhammer izdvajaju sitnice, male igre instrumentima koje ovom albumu daju potpunost, daju mu masu mišića na već očvrsnulom i vrlo jakom skeletu.

Pa tu je još i odličan izbor pjevača. Bend tokom snimanja albuma nije imao stalnog pjevača i u pomoć su pritekli Strahinja Cerovina (Concrete Sun) i Aleksandar Stojković (Burning Circle) oba pjevača koji nastavljaju odličnu tradiciju velikih Jugoslovenskih pjevača sedamdesetih godina. Oba vokala su se odlično uklopili u kompletan zvuk benda i njihov stil pjevanja prosto golica uši i nadopunjuje praznine koje instrumenti ostavljaju. I u ovom segmentu je album pun pogodak i budite sigurni da će zadovoljiti kako mladu publiku željnu nećega drugačijeg, tako i stariji dio nostalgične publike.

Vratite se i prebrojte sve razloge koje sam vam naveo da ovaj album obavezno nabavljate. Ima ih na pretek i to je sve rad nekoliko vrlo predanih ljudi. Iskreno se nadam da će Miner uspjeti da ih progura i van granica matične Srbije jer debelo zaslužuju.

Nikola Franquelli