Karijera Dragana Ivanovića počinje još od malih nogu, u porodičnom okruženju i od malog Kotora ga je dovela na velike bine, hale i inostranstvo, ali se ne libi da zasvira, za gušt i prijatelje, i pred nekoliko ljudi. Jedno ga uvjek prati – gromoglasni aplauzi, ovacije i potpuna fascinacija publike njegovom umješnošću sviranja. Od popa do jazz-a, i sve između, sve dolazi u obzir kod ovog svestranog muzičara.

HC: U vrijeme kada si počinjao ozbiljno da se bavis muzikom, muzička karijera nije pružala svijetlu budućnost. Sada je jasno, nastavio si tim putem i uspjeo postavši cijenjeni muzičar. Koji bi momenat izdvojio kao presudan i odlučujući u odabiru muzike kao životnog opredjeljenja?                                                                 DI: Takav momenat ne postoji, jer je moja porodica oduvjek gajila veliku ljubav prema muzici, tako da sam u petoj godini dobio klavir, sa sedam krenuo u muzičku školu, a sa devet samoinicijativno počeo uporedo sa klavirom da sviram gitaru. Možda zvuči nevjerovatno, ali ja sam već u osnovnoj školi želio da se bavim popularnom muzikom. Iako sam kasnije upisao i elektrotehnički fakultet, potajno sam jedva čekao da počnem ozbiljno da sviram i pravim muziku. Prve profesionalne nastupe sam imao sa 15 godina, i tada shvatio da sebe u budućnosti vidim na bini a ne u kancelariji ili bilo kojem drugom mjestu. Nisam puno ni razmišljao o teškoćama takvog života, jer ako želite da živite od svog rada treba iskreno i puno da se radi bilo čime da se bavite. A još ako ne volite to što radite, onda mislim da je to veliki problem. Uvjek sam vjerovao da ako dobro i iskreno radim svoj posao neće biti problema. Problema naravno uvjek ima, ali ako uspijete da se prilagodite trenutnim potrebama u profesiji, onda može od muzike lijepo da se živi čak i u kriznim vremenima, kroz kakva smo mi često prolazili. Tako sam ja pored jazz i fusion muzike kojom volim da se bavim, morao ponekad da kreiram i neku manje umjetnički vrijednu ali komercijalniju i popularniju muziku. Dobra strana svega toga je veliko iskustvo koje sam stekao, svirajući sa muzičarima raznih profila, kao i povjerenje koje uživam kod kolega. Tako da je sada sve mnogo lakše.

HC: Na koje si poteškoće nailazio krčeći svoj put?                                      
DI: U početku, to je uglavnom bio nedostatak opreme i manjak muzičara sličnog afiniteta...kasnije je to bilo neslaganje sa članovima benda oko muzičkog pravca, a onda kada sam debelo zagazio u  profesionalne vode, to je bila recimo visina honorara, način isplate, nalaženje angažmana, razne sujete i svađe, koje su sastavni dio svakog posla ali o tome ne bih pisao, i na kraju pronalaženje transporta sa jednog na drugi kraj zemlje da bih stigao na koncerte sa različitim izvođačima...ali to su slatke poteškoće, jer je dobar osjećaj svirati sa priznatim muzičarima pa su i te poteškoće zanemarive u odnosu na osjećaj muziciranja na prepunim koncertima

HC: Kakav je život profesionalnog muzičara na balkanu?
DI: Ja se ne žalim, volim da kažem da sam zadovoljan. Ali ipak, naš posao nije ni izbliza isplativ kao u razvijenijim zemljama, međutim, tako je vjerovatno i u drugim profesijama. Muzičar koji odsvira nekoliko instrumenata na vrlo slušanim pločama može u drugim zemljama vrlo udobno da živi samo od tantijema i autorskih prava. Kod nas još uvjek to nije moguće, ali situacija se po tom pitanju popravlja. Na balkanu je muzička svijest vrlo razvijena, na žalost više u pravcu komercijalne i folk muzike, ali na našim prostorima ima vrlo kvalitetnih muzičara, tako da ko želi da se bavi muzikom ima veliki izbor. Na žalost, kvalitet je uglavnom obrnuto proporcijonalan materijalnom uspjehu, tako da mladi dobri autori i bendovi uglavnom samo razmišljaju kako da svoj talenat iskoriste u razvijenijem svijetu. Ja sam izabrao da ostanem, i napravim mali kompromis. Da se profesionalno bavim popularnom i komercijalnom, a amaterski jazz i fusion muzikom. I zadovoljan sam

HC: Pored najpoznatijih angažmana (Van Gog, Vlado Georgijev i Đorđe Balašević) aktivno sviraš i u velikom broju bendova koji su žanrovski raznoliki. Koliko je tu bendova i projekata?
DI: To nikad nije stalan broj. Neki bendovi su sezonski ljetni ili zimski, neki su kratkotrajni a neki datiraju još iz devedestih i još traju. Sarađujem sa velikim brojem muzičara tako da se vrlo često družimo ad hoc, na dnevnom nivou, zavisno od potrebe i situacije. Projekata ima dosta, od ozbiljnih jazz-funk kompleksnih kompozicija, do reklama i muzika za filmove. Sada već aktivno razmišljam i da se posvetim nekom autorskom radu u domenu instrumentalne muzike, sa akcentom naravno na bass gitari :)

HC: Da li je ta raznovrsnost žanrova izazovna, uzbudljiva ili nešto treće?
DI: Raznovrsnost je uglavnom izazovna i uzbudljiva, ali i vrlo često naporna. Jer kada se specijalizirate za određenu vrstu muzike i posao, onda sve ide mnogo lakše i po automatizmu. A kada je svaki projekat bitno različit, onda se za svaki posebno pripremam. Recimo, ako radim na nekoj rock pjesmi, onda se pripremam za snimanje električnih gitara, a ako je u pitanju funk, onda snimamo sekciju duvača, a ako radim neku reklamu, za nju je potrebno recimo pribaviti zvuke koraka ili raznih sirena. Ali ja bih uvjek birao raznovrsnost, dok imam energije da se prilagođavam i dok su mi interesntni takvi izazovi.

HC: Koju saradnju bi posebno izdvojio kao najuzbudljiviju?
DI: Rado se sjećam nastupa sa Nigel Kennedy-jem u sava centru u okviru njegovog jazz sessiona poslije klasičnog koncerta i druženja sa njim tih dana. On je vrhunski muzičar svjetski priznat, a sa nama se družio vrlo opušteno kao da se dugo znamo. Približio nam je ukus globalnog muzičkog biznisa a istovremeno ukazao čast da muziciramo sa njim. Takođe, snimanje ploče Vlada Georgieva je bilo izuzetno uzbudljivo, jer svirati bass preko bubnjeva Vinni Colaiute i gitare Dominic Millera je velika čast i privilegija.

HC: I pored velikog broja saradnika, projekata i gostovanja da li postoji neko poseban sa kime bi želio da sarađuješ?
DI: Od nama bližih recimo izdvojio bih Gibonnija, jer ga vrlo cijenim...od svjetskih muzičara, često sam sanjao da sviram sa Stingom...mislim da bih u ovom trenutku najrađe zasvirao sa Jamiroquai

HC: Što se trenutno nalazi na tvojoj muzičkoj polici?
DI: Na prvom mjestu to je švedski bend Dirty Loops. Oni su potpuno novi, svježi i energični, neka muzika koja je meni veoma bliska i draga. Pošto sam uvjek bio ljubitelj interesantnih, novih i čudnih zvukova i atmosfere, izdvojio bih i James Blake-a kao vrlo interesantnog autora

HC: Pored samog sviranja, baviš se i autorskim radom. Da li možemo u budućnosti očekivati neki solo projekat sa isključivo tvojim pjesmama?
DI: Kao što sam već ranije i napisao, to je nešto o čemu sada razmišljam. Mada sam do sada napravio dosta autorskih kompozicija, nikad nisam uspio da ih završim i uobličim u neko cd ili internet izdanje. Ali nikad nije kasno, vjerujem da će doći vrijeme kada će to prirodno da mi se nametne kao prioritet. Nikada nije bilo lakše baviti se snimanjem i uobličavanjem muzike, danas je i jedan dobar laptop dovoljan da se napravi i objavi interesantna muzika. Kao i uvjek, najbitnija je ideja. Kad budem skroz zadovoljan svojim, čućete.

HC: Uradio si fotografiju za omot prvog albuma gitariste Kristijana Đuranovića. Za razliku od muzike, fotografija je vizuelni oblik ispoljavanja umjetnosti. Da li nalaziš vezu između ta dva oblika izraza ili u sebi gajiš još neke vidove umjetničkog ispoljavanja?
DI: Veza je vrlo jaka, i to znaju ljudi koji su probali jedno i drugo. I u muzici i u fotografiji postoje slični principi i pravila, i s obzirom da sam se dosta bavio muzikom, nije mi bilo teško primijeniti znanje iz muzike. Postoje svijetli i tamni motivi, kompresija, kompozicija, čak se neki alati isto zovu...zato mi i predstavlja veliko zadovoljstvo spojiti te dvije umjetnosti. Koliko uspijevam prosudite sami.

Pitao: Nikola Franquelli
Foto: Doonja Dopsaj