Vijest da Marble prekidaju sa radom nije bila nimalo prijatna. Od njih sam očekivao, i potajno se nadao, da će biti jedan od onih uspješnih bendova sa dugom i pristojnom karijerom. Potencijala za tako nešto svakako imaju, a i vremena za rokenrol su napokon zrela i u Crnoj Gori. Momenat šoka iznenadnog razilaska je bio propraćen još jednim neprijatnim iznenađenjem. Novi album sam slušao sa jako kritičnim stavom i čuo sam isključivo slabije strane albuma, a ima ih - nažalost. Zato sam ga i ostavio na led neko vrijeme da čiste glave preslušam ovaj drugi i posljednji album. I bolje da jesam, jer je „Oblaci i Oblici“ mnogo više od onoga što su moje uho i moj um prihvatali tih prvih dana. Pa da počnemo od kritika? Ne, ustvari nije kritika. Sve su ovo samo riječi koje opisuju činjenice. Nikakve lijepe oblande, samo suve činjenice.

Produkcija je najveća spona na albumu. Nije loša. Sve se jasno čuje, ali nije na visini muzike benda. I druga stvar, neka mi bend oprosti na direktnosti, ali za vokalne dionice je potrebna osoba boljih glasovnih karakteristika. I jedno i drugo umanjuju atmosferu albuma. A zašto govorim o ovim detaljima, i zašto baš sa njima počinjem? Zato što sam jutros napokon čiste i bistre glave preslušao album i zapanjile su me pjesme koje se skrivaju iza prosječno kvalitetne produkcije. Kao kada otvarate neki dugo očekivani poklon, zamotan u ružnom pakovanju supermarketa. Sa srcem sam slušao „Ako Zamisliš“, a sa glavom sam krenuo po papir da pišem. Zamišljao sam kako bi maestralno zvučala „Metanoja“ da je bend imao odgovarajuće uslove rada.

Da li ste kao djeca ležali na livadi, posmatrali oblake i u njima tražili obrise poznatih stvari, osoba, životinja ... Ovaj album me podsjeća na te bezbrižne dane. Jeste da je muzika dijelom melanholična, ali kao da je to nekako u drugom planu jer atmosfera izvlači osmjeh na licu. Na kraju dana, nakon svega, kada se sumira sve, pjesme izvlače veliki i iskreni osmjeh. Podsjećaju po malo, u tragovima i atmosferom najviše, na jedan jedinstven i možda najveći bend stare države, ali nije plagijat, nije kopija, već omaž uticajima i jednom prošlom vremenu. „Oblaci i Oblici“ je zvučno putovanje između avangarde, rock-a, naprstak pop-a, malo staroga i malo novoga sa mnoštvom odličnih ideja, nešto što je rijetkost ne samo u crnoj gori već i u regionu. Marble idu težim putem originalnosti, i iako je ta originalnost još u sirovoj formi i nepolirana, pokrivena talozima problema, ona je tu, čuje se i vidi. Negirati to bi bila vrlo nepromišljena izjava.

Da je finasiska situacija malo bolja i da su ona dva gore pomenuta detalja dovedeni do potrebnog i zadovoljavajućeg nivoa, album „Oblaci i Oblici“ bi mogao da stane rame uz rame sa mnogo poznatijim parnjacima što vrlo elegantno dokazuju pjesme „Ja sam ti brat“ ili „Mermerni zidovi“. No, jasno mi je i zašto nije tako. Marble više ne postoji, ali ne treba posmatrati situaciju iz ugla pesimiste. Ko zna zašto je i to dobro? Ko može da garantuje da je gotovo? Ko se usuđuje da bude toliko drzak i kratkovid? Jedno poglavlje, jedna vrata se zatvaraju, a ko zna koliko drugih se otvara. Prilika je mnogo a ovi ljudi će je ugrabiti. Uvjeren sam u to. Prošlost je završena, budućnost je pred njima. Radi toga čovjek treba da se veseli, bude strpljiv i sačeka još jednu prijatnu priču.

Nikola Franquelli