Damir Avdić – Human Reich
Helly Cherry
Majka mi je jutros kazala - „Damir je opjevao ono zbog čega se dobri ljudi više ne vide na ulicama“. Zaustavljam automobil, hvatam jedan dugi i duboki uzdah, pogledom prelazim preko ljudi koji sve negdje žure, i udara me, udara me tako snažno, „Mama, u pravu si, i boli me to“! Slušajući posjednji Diplomtzev album, u meni vri krv, vri i urla, doživljavam katarzu i DOSTA JE BILO MAJKUMU, DOSTA VIŠE, HOĆU DA ŽIVIM, HOĆU DA VOLIM, HOĆU DA SAM SLOBODAN!
Damir Avdić je hroničar bosanskog društva. Može njegova proza da se prenese i na ostale djelove balkana, i na evropu, i na svijet, ali ne treba. Damir je Bosna. Bosna je Damir. Preslikavati dalje, iako može, nije umjesno. „Human Reich“ je ispovijest bez milosti. Bez milosti za slušaoca jer ovo nije lako štivo (poslušati „Babilon vs. Nova djeca“). Oštra je kao nož, bolna kao duboka rana. Ima dramatičnih pisaca i muzičara, ali ovolika esenca bola izmješane sa bijesom i mržnjom, nije nešto što se svakodnevno vidi i čuje. Damir se ne boji da kaže ono što misli. Ne boji se da kaže istinu kakva jeste. Ne interesuje ga da svoje riječi rola u lijepe oblande. Stvari zove svojim imenom, ne ublažava istinu birajući riječi i nastojeći da bude shvaćen, prihvaćen od ove gomile „dok mozgom upravlja glavić, a sreću mjeriš time, koliko te voli rulja“. Bez dlake je na jeziku. Iskren je do krajnosti. Zastaršujuć je, a samo ima gitaru i mikrofon. Upravo u ruci držim i njegovu knjigu „Na krvi ćuprija“ koju nisam imao živaca da pročitam, jer je težina, težina od koje padam u depresiju. Rat nije završen. Rat je sveprisutan. Rat je stvaran isto kao i devedesetih. Mrtvih je svakog dana, jedino se ne zovu leševi, već preminuli od zime, od gladi, hodajući strojevi sa mobilnim telefonima, silikonske kraljice, kriminalna udruženja, droge, oružije, krvave fabrike piletine, teletine i jagnjetine, liberalni kapitalizam, EU, Amerika, Rusija, prodani roditelji za komad nasljedstva. A koja je razlika? Poslušajte „Muharem“.
Ima onih koji ga vole. Ima onih koji ga ne vole. Ima onih koji ga razumiju, koji ga ne razumiju, i dok i jedni i drugi žive svoje živote, Damirov bijesni urlik gori i žeže. Poslušajte ga, razmislite i onda stvorite vaše mišljenje… ako ste u stanju. Nadam se da će vas Damirova vatra zapaliti i do pepela izgoriti.
Nikola Franquelli
Damir Avdić je hroničar bosanskog društva. Može njegova proza da se prenese i na ostale djelove balkana, i na evropu, i na svijet, ali ne treba. Damir je Bosna. Bosna je Damir. Preslikavati dalje, iako može, nije umjesno. „Human Reich“ je ispovijest bez milosti. Bez milosti za slušaoca jer ovo nije lako štivo (poslušati „Babilon vs. Nova djeca“). Oštra je kao nož, bolna kao duboka rana. Ima dramatičnih pisaca i muzičara, ali ovolika esenca bola izmješane sa bijesom i mržnjom, nije nešto što se svakodnevno vidi i čuje. Damir se ne boji da kaže ono što misli. Ne boji se da kaže istinu kakva jeste. Ne interesuje ga da svoje riječi rola u lijepe oblande. Stvari zove svojim imenom, ne ublažava istinu birajući riječi i nastojeći da bude shvaćen, prihvaćen od ove gomile „dok mozgom upravlja glavić, a sreću mjeriš time, koliko te voli rulja“. Bez dlake je na jeziku. Iskren je do krajnosti. Zastaršujuć je, a samo ima gitaru i mikrofon. Upravo u ruci držim i njegovu knjigu „Na krvi ćuprija“ koju nisam imao živaca da pročitam, jer je težina, težina od koje padam u depresiju. Rat nije završen. Rat je sveprisutan. Rat je stvaran isto kao i devedesetih. Mrtvih je svakog dana, jedino se ne zovu leševi, već preminuli od zime, od gladi, hodajući strojevi sa mobilnim telefonima, silikonske kraljice, kriminalna udruženja, droge, oružije, krvave fabrike piletine, teletine i jagnjetine, liberalni kapitalizam, EU, Amerika, Rusija, prodani roditelji za komad nasljedstva. A koja je razlika? Poslušajte „Muharem“.
Ima onih koji ga vole. Ima onih koji ga ne vole. Ima onih koji ga razumiju, koji ga ne razumiju, i dok i jedni i drugi žive svoje živote, Damirov bijesni urlik gori i žeže. Poslušajte ga, razmislite i onda stvorite vaše mišljenje… ako ste u stanju. Nadam se da će vas Damirova vatra zapaliti i do pepela izgoriti.
Nikola Franquelli