Sve je počelo prije malo više od godinu dana, ljeta 2012 godine, među zidinama starog Kotora. Mnoštvo turista i šarenilo kultura i tradicija. Kako je noć odmicala, u samom srcu grada mala pjaca ispred Karampane je postajala sve tjesnija sa znatiželjnim prolaznicima, ali i starijom gardom, starim poznavaocima muzičke scene, profesionalnim muzičarima i ljubiteljima dobrog zvuka - osobe koje rijetko kada srećete u kasnim noćnim urama. Svi su bili privučeni istom svjetlošću - muzikom Ivana Maroviča, Dragana Ivanovića i Mladena „Riki“ Ristelića. Reći da su oduvali, je malo. No, ovdje je fokus na Gospodina Ristelića, koji je bio apsolutna zvijezda večeri. Takvo bunjanje, takvo sviranje se ne čuje i ne vidi svakog dana. U tih nešto manje od dva sata je otresao kamenje starog grada i podigao publiku na noge. „Riki“ Ristelić je zagrmio kao Zevs sa Olimpa i svi su ukopano slušali! Vjekovno kamenje zidina Kotora pamti Mletačke brodove, prve dvokrilce, Austro Ugarske topove sa Luštice, Saracenske crne pirate, a sada je itekako dobro zapamtilo i grmljavinu Gospodina Ristelića.

Na pučini FB okeana sam jednog dana primjetio stranicu „Crnogorski Bubnjari“. Rekoh, ajde baš da vidim ko, koliko ... očekujući možda petnaestak imena, možda malo više ako i amatere uvrste. Prije svega, vodio sam se idejom da su bubnjevi relativno skup instrument, mnogo većih gabarita nego ostali instrumenti, sa dodacima i sitnicama koje konstantno treba održavati, štelovati, štimati, i samim tim ne može da se sa lakoćom vuče okolo (i pokazuje), kao gitara npr. Drugo, za savladavanje bubnjeva je potrebno dosta vremena, fokusa i možda najviše, discipline, nešto što, složićete se, većina baš i nema. Možete misliti moje iznenađenje kada sam vidio listu koja je tada brojala skoro 100 osoba (danas je ta cifra iznad 150). Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam primjetio da se lista imena i informacija redovno ažurira, da se dopunjava novim imenima, fotografijama i biografijama osoba koje su, ne samo savladale, već se i profesionalno ili amaterski bave sviranjem ovog instrumenta.

Između ostalih, tu su već pomenuti Mladem (Riki) Ristelić, Dragoljub Đuričić (Leb i Sol i stotinjak solo projekata), Ivan Perović (Ružin Trn), Goran Vukadinović (Gospoda Glembajevi), Ivan Vujović - Mane (Perper te jedan od menadžera FB grupe „Crnogorski Bunjari“), Blažo Tatar (Beta Baroque, Autumn For Free, Baltazar), Bojan Bojanić (Autogeni Trening), Aleksandra Prelević (Shin Ei i prva djevojka za bubnjevima), naš kolega Đorđije Njunjić (Pankreas, SSB), Milan Vujović (Qtera), Slaven Ljuljić, Peđa Marić itd, itd, itd. Spisak je zaista poduži i ovdje je nepraktično pomenuti sve.

A onda sam počeo sa čitanjem biografija, prije svega osoba koje poznajem, ili bubnjara koji se ovim zanatom bave i prije nego što sam se i ja rodio, i onda sam doživio još jedno iznenađenje: nevjerovatan broj bendova i muzike koju su ovi ljudi stvorili tokom godina. Spisak je ponovo jako impozantan i tu su imena koja su stvarala modernu crnogorsku muzičku scenu kao „Gospoda Glembajevi“, „Drugi Dan Na Zemlji“, „Doktor Pikaso“, „Perper“, „Ružin Trn“, „DST“, „Nuclear Mama“, „Shin Ei“, „Senkina Đeca“, „Nagual“, pa i „Van Helsing“ (da vidim koliko Vas se sjeća ovog benda!?) i još mnogo drugih. Tu su singlovi i serije albuma. Tu je sve od folka i popa, preko fanka, elektronike, do roka, panka i metala. Tu je iskustvo koje, onako arbitrarno, ide unazad više od 40 godina. Tu su lokalni kao i internacionalni uspjesi, solo projekti, punopravni bendovi, projekti prijatelja koji nisu zaživili profesionalno ali su bili nevjerovatne fontane ideja i pjesama, sve moguće kombinacije muzičara ili više bubnjara ... nema što nema.

U potrazi za detaljima i odgovorima, imao sam zadovoljstvo da naiđem i da razgovaram sa Gospodinom Milanom Mandićem, jednim od administratora stranice i direktorom NVO Crnogorski Bluz iz Danilovgrada, i nisam mogao naići na kompetentniju osobu.

Gospodine Mandiću, molim vas da navedete barem tri bubnjara starije generacije (aktivni tokom ‘60 godina) i u kojim bendovima su svirali?
Na prvom mjestu treba izdvojiti možda najstarijeg crnogorskog bubnjara, Asima Begovica-Aska, člana prvog titogradskog plesnog orkestra Dinamo braće Kuslev iz 1953. godine. Na jednoj probi na kojoj je Asko izvodio makedonske sedam-osminske neparne ritmove i jazz-fortissima, bubnjar i vođa jednog čuvenog beogradskog orkestra, Spasa Milutinović, rekao je: "Ovo Crna Gora nije niti će ikada više roditi!" (Sjecanja novinara Bata Kokolja).
Tu je i Boro Prelević iz Bara koji je bubnjeve svirao po beogradskim igrankama 50-tih za vrijeme studija čela na tamošnjoj Muzičkoj akademiji. Nešto kasnije postaje dio prve postave plesnog orkestra Montenegro, osnovanog u Majncu u Njemackoj 1961. godine. Kasnije se odvojio i oformio  Montenegro 3 i čak snimio jednu LP ploču.
Iz vremena ex-Yu beat-boom-a izdvojio bih one čije su grupe ostavile za sobom prve ploče crnogorske pop muzike ako se ne računaju ploče orkestra Montenegro ("5","7","3") koji je osnovan  u Njemačkoj i čiji su članovi u većini bili samo porijeklom iz Crne Gore. Na primjer Milana Cicaka iz hecegnovskih Exodusa koji su se pojavili na B strani singl kompilacije Beograd Diska "Gitarijada 69" sa pjesmom basiste Dragana Đorđevica "Tužan sam kad kiša pada". Bila je to prva ploča na kojoj se našla jedna pop grupa formirana i stasala u Crnoj  Gori. U vezi te ploče treba istaći i samog Dragoljuba Đuričića koji je na crnogorskom takmičenju za YU gitarijadu u Budvi, svirao sa Exodusima iako je tada bio član mjesnog Veritasa. U istom smislu neizostavno je pominjanje Milija Kneževića (pokojni, i otac Nenada - Kneza) član titogradskih Entuzijasta čiji je singl "Moma Primorkinja" (Opatija 74) bila prva ploča jedog pop benda iz Crne Gore. Grupi se priključio zauzimajući mjesto Dragana Popovića 1968. godine.

Da li može neki poseban trenutak u prošlosti da se izdvoji kao izuzetno bitan za bubnjare?
Pošto je ovdje naglasak na novu muziku koja je poslije II svjetskog rata zaljula svijet s rock & roll-om , koji je sceni dao energiju namjesto "Jazz Age"-a (presahlog i otišlog u individualnost be-bop-a i free-jazz-a), bilo je neophodno usaglasiti čitav bend sa novim talasom.
Zato je u Crnoj Gori kao i na čitavom Balkanu bez tradicije takvih urbanih muzičkih formi, mjesto za bubnjevima i kičme benda, bilo i ostalo ono rizično i njemu se pridavao manji značaj. Samo mali broj je zadovoljio uslov da je dobar onaj bend koji ima muzičara za bubnjevima a ne samo pratećeg u sastavu. U tom smislu su se istakli ortodoksni hard-rock-eri i progresivci među bubnjarima, već pomenuti Đuričić, Momica Glomazić iz Titograda, Joško Pamer i „Riki“ Ristelić (sin Sloba Ristelića, drugog bubnjara Montenegra 5) iz Kotora, Sava Perović (otac bubnjara Ivana Perovića) iz Nikšića ...

Postoji li prethodni pokušaj unifikacije informacija o crnogorskim bubnjarima?
Nije poznato da je do sada bilo pokušaja nekog enciklopedisjkog pristupa pop, rock i jazz muzičarima Crne Gore a samim tim i njenim bubnjarima. Osim Facebook grupe CRNOGORSKI BUBNJARI i izložbe fotografija BUBNJARI CRNE GORE (KIC "Budo Tomović" u Podgorici, 9-17. jul 2013.g.) koju sam upriličio preko NVO Crnogorski bluz iz Danilovgrada, pristup objedinjavanja muzičara Crne Gore po principu "Sve na jednom mjestu" ima i Željko Milović, novinar iz Bara. Nadamo se da će on do kraja godine objaviti monografiju o crnogorskoj pop muzici čiji vremenski okvir ostaje tajna do daljnjeg.

Gospođica Aleksandra Prelevic (ex Shin-Ei) je predstavljena na vašim stranicama. Da li ima još koja djevojka u Crnoj Gori za bubnjevima?
U katalogu pomenute izložbe u dijelu o bubnjarki Aleksandri Prelević, koja je trenutno u potrazi za novim bendom, može se pročitati podatak o još jednoj crnogorskoj dami za bubnjevima. Radilo se o Sabini Alivodić, učenici Umjetničke škole "Vasa Pavić" u Podgorici koja je pohađala fakultativni odsjek za jazz na bubnjevima. Ostala je poznata sa nekoliko nastupa školskog Blues Band-a 2011. i 2012. godine.

Ko su administratori stranica Crnogorski Bubnjari?
Javnost menadžera Facebook grupe CRNOGORSKI BUBNJARI već je obznanjena u katalogu izložbe fotografija posvećenoj crnogorskim bubnjarima. Naime tamo piše da je na tu digitalnu mrežu 2. marta 2013. godine grupu istakao bubnjar podgoričkog funk-rock benda FUNK U, Milan Vujović, i da mu je u tom poslu pomogao bubnjar cetinjske pop-rock grupe PERPER Ivan Vujović-Mane. Potom su uvrstili mene kao novog menadžera jer sam  par dana kasnije poslao neke priloge iz prošlosti crnogorske pop muzike. Tako su nastale stavke: "Iz arhive crnogorskih bubnjara","Crnogorski bubnjari na nosačima zvuka","Bubnjari svijeta i prijatelji Crne Gore" i "Crnogorski bubnjari u najnovijim i tekućim muziciranjima". Kao što je naglašeno u informacijama grupe i u katalogu, ona nije konačna verzija CRNOGORSKIH BUBNJARA.  To je aktivno informatičko mjesto na kojem je isticanje savremenih i novih muzičara redovna obaveza s posebnim naglaskom na bubnjare Crne Gore iz njene prošlosti do čijih fotografija se dolazi napornim istraživanjem.
Koliko je za bend bitan bubnjar, kao i cijela ritam sekcija?
Zavisi od zamisli. Npr. kod uzora kao što su bili BEATLES-i ili STONES-i (i danas prisutni) koji su govorili kompozitorima uobičajenih formi, vokalom i gitarskim solistom u bendu, imamo tehnički prosječne ali temeljne bubnjare.
S druge strane improvizatorski i progresivni CREAM, ili EXPERIENCE, bili su znak spoja virtuoza a samim tim pretpostavljali su u bendu i velikog bubnjara koji je davao više nego dovoljno.
Na primjeru Crne Gore jedan ovlašan pregled sa svim nedostacima uopštavanja, kazuje slične primjere. Uzmimo pop-rock bend CRVENO I CRNO, i druge slične koji su autorski i u obradama. U njemu svira više nego solidan bubnjar koji može dati solo tačku ili unijeti ono energetsko u prepoznavanju benda. Kod sličnog kaver benda kao što je SENKINA ECA desilo se nešto drugo. Okolnosti su uradile svoje i taj perfektni sastav više ne može djelovati bez bubnjara koji nije potkovan majstorijama iz jazz-a.
Slično je i sa MIKROKOZM-om  koja bi imala mnogo manji rejting da je u njoj prosječan bubnjar. Isto se može reći za bend u usponu ZOON POLITIKON za čijim bubnjevima sjedi muzičar koji mora dati isti nivo kao i vokal i gitaristi. Tu je več i dokazani i originalni NAGUAL sa bubnjarem koji ima zapadno iskustvo i obrazovanje.
Rečeno je blic odgovor i odnosi se na važnost ne samo bubnjara u bendu već posredno govori i o značaju cijele ritam sekcije. Ona može biti raznolika. Nekada su u jazz-u klavir i gitara bili dio ritam sekcije a danas su oni pretežno solistički i vodeći u rock'n'roll-u i ostalim žanrovima.
Da li se ovdje može dati neki zakljucak? Da se pokuša sa nedavnim "vaskrsavanjem" rock benda GOSPODE GLEMBAJEVIH poslije nekih 15-tak godina sa nastupom na otvaranju FIAT-a 2013 u Kusleovoj kući 1. septembra. Spiritus movens benda Srđa pristupio je srednjem rješenju ad hoc spremljene postave za tu priliku i ritam sekciji, i u njoj bubnjaru, dao zadatak bez groove-a. Ostavlja se otvoreno pitanje da li je tom lideru potrebno više ergetskog potencijala ritam sekcije kako bi saopštio svoje ideje? Te noći on ih je izložio na srednje-temporiran način dovoljan za njegovu prepoznativost saopštavanja misionarskog u ambijentalnom rock'n'roll-u.
Dakle, kao što je rečeno u uvodu, dokazivanje ritam sekcije zavisi od toga šta hoće reći nosilac, ili nosioci ideje. Zapravo od količine prisustva kolektivnog duha benda i njegovih instrumentalista u osnovnoj zamisli.

Nikola Franquelli
fotografija preuzeta sa stranice "Crnogorski bubnjari"