Sa bojnog polja se diže gusti crni dim. Smrad gluposti je svugdje. Guši. U rovovima pesimisti sa jedne, optimisti sa druge strane. U sredini, ničija zelja. Obje strane imaju jake argumente i u pat poziciji su vjekovima. Najstrašnije oružije posjeduju obje strane, ali ga ne koriste jer znaju da bi to bilo pogubno za civilizaciju.

Slušam jednu pjesmu koja govori o čovječanstvu koje posjeduje um. Pjesma o osobama koje imaju male sive ćelije. Oni posjeduju dar razmišljanja i imaju mogućnost da dolaze do logičnih zaključaka. U rukama im je znanje, ali ga jednostavno ne koriste. Svojevoljno odabiraju da zanemare očigledne činjenice, i junački jurišaju u zaključke koji nemaju veze sa realnošću. Preslikao sam to na svoju okolinu. Da vam obrazložim jednim primjerom.

Članovi jednog od mlađih i perspektivnijih domaćih bendova su se popičkarali sa organizatorima jedne lokalne manifestacije okolo nebitnih detalja i ličnih gledišta i onda ih ogovaraju u javnosti. Drugi primjer bi bio takođe jedan mladi i perspektivni domaći bend, koji je kritikovan, čak i bojkotovan, isključivo zbog toga što im pjesme diraju u “škakljive“ teme(?)! I treći primjer da vam iznesem, ali ovoga puta preko primjera jednog velikana domaće scene koji živi i radi „preko grane“ jer kod nas nema budućnosti kao umjetnik. Naravno, pod konstantnom je kritikom jer se „odmeo od ognjišta“. Sindrom - svi su krivi, samo sam ja u pravu.

Gospodine Komandante, dežurni pesimista uzvraća žestokom paljbom po cijeloj liniji fronta. Ostali smo na posljednjim zalihama optimizma.Ljudstvo je na izmaku snaga. Ostaje nam samo ...

Ovdje su u fokusu prepirke i zadovoljavanje sitnih ličnih interesa i prohtjeva. Ego, pohlepa i umišljenost čovjeka malograđanskog mentaliteta, su prije uspjeha i umjetnosti. Kolegijalnost, timski rad, jedan grupni cilj - su isključivo u domenu mogućnosti i mašte. Jedan dio individualnosti podrediti grupi, zajedničkom radu i stvaranju, sve radi uspjeha grupe, i svakog člana pojedinačno, je domen naučne fantastike. Ono što je na zapadu osnova uspjeha bilo kojeg posla, kod nas je i dalje špansko selo. Pazi se čovjeka koji kaže jedno, a radi drugo.

Sa druge strane imamo publiku koja je na istom evolutivnom stadijumu kao dinosaurusi (i fizički i psihofizički), i samo podgrijavaju vatru svojim beskonačnim laprdanjem, očekivanjima i tripovima. Tu ima djece i njima se i može pogledati kroz prste. Ali ima i mnogo odraslih, i pojedini bi trebali itekako da se crvene od izgovorenih nedovoljno promišljenih riječi.

Ne dolazi u obzir gospodine generale. Ne gubite nadu. Dok postoji tračak nade, to oružije NE smijemo koristiti!

Ovo je jedna besmrtna tema. Nema joj početka, nema joj kraja. Kao društvo još uvjek nismo skroz spremni na drugačiji način ophođenja i razmišljanja. Starih navika se teško otarasiti. Mentalitet klasične društvene zajednice i patrijarhalnog poretka je suviše jak. Stvari se mjenjaju, idu naprijed, ali nedovoljno brzo. Oni koji uvide da od konzervativizma nema uvjek vajde, imaće uspjeha. Mišljenja sam da stvari idu onako kako treba, nekim svojim pisanim ili nepisanim tokom. Sve je to stvar razvoja, evolucije i odrastanja, i njihov tempo treba ispratiti a ne preskakati. No, stvar je u tome što sa razvojem dosta kaskamo za zapadnim svijetom, i to frustrira, jer ako sve te zemlje imaju svoje scene i jaku muzičku industriju, ljude koji ih gaje, podržavaju i održavaju jakima, koji je razlog zašto ne bi smo i mi? Batalite se rokenrola. Nema leba od toga.

Gospodo oficiri, bila mi je čast služiti sa vama. Dežurni pesimista je možda dobio bitku, ali rat nije. Ostaće mu gorak ukus pobjede. Gospodine generale, pritisnite dugme za planetarno oglupljivanje!

Dežurni Pesimista