Izvinite me. Ja sam bio uvjeren da su Bernays Propaganda neki tamo opskuri UK ili sandinavski bend, kad ono, ljudi su iz komšiluka, iz makedonije. Nisam nikada bio pretjerano zainteresovan za alternativni rock koji Bernays Propaganda njeguju, ali mi se uho (grlo, nos) zaustavilo na liriku pjesama. Danima sam nastojao da svarim pjesme, slušajući isključivo muziku – i nije išlo. Muzika pjesme „A Bone to the Dog“ me je pomjerala, ali je nešto tu nediostajalo. Ušlo bi na jedno, i izašlo na drugo uho, dok nisam zavirio u omot, i otkrio fontanu ideja. To mi je bio trenutak otkrovenja, kada se rasplamsa svjetlost. Muzika bez dobrog teksta je prijatna muzika. 

Muzika sa dobrim tekstom ima potencijal da ruši, a na „Zabraneta Planeta“, ubija. Pjesme o instant kulturi, o instant nekulturi, o mladima i starima, pjesme koje prozivaju, ali sa dječačkom/djevojačkom iskrenošću i neiskvarenošću. Tek kada sam spojio ove dvije komponente, sve je kliknulo, tek tada su „Čuvaj se od tia što te čuvat“ i „Pogrešno Zname“ zazvučale u punom sjaju. Izgleda kao neka istrošena figura, ali je stvarno bilo tako. 

I dalje ne varim djelove gdje se izgube u bunilu psihodelije, ali me prijatno iznenađuju pitkost pjesama, energija i poletnost koji prosto izviru svako malo, jednostavni i iskreni. Uparite to sa vrlo jasnom produkcijom (a izrazito je bitno jer svaki instrument je priča za sebe) i jasna vam je hemija. Nema komplikacija. Nema pretjerivanja. Samo čisti i jednostavni rock and roll, barem do posljednje pjesme „Leb i Igri“, jedne opskurne, klaustrofobične, tamne, zastrašujuće pjesme koja izvire svim negativnim koji su izbacili iz ostalih pjesama. Zastrašujući koncentrat straha i noćnih mora za sami kraj. Hmmm, kao i život koji živimo i slavimo, a kada dođe kraj, strah i samoća zavladaju. 

Batali dnevnu štampu i okreni se ka Bernays Propaganda. 

Nikola Franquell