Skoro slušam intervju sa jednim muzičkim fotografom, i lijepo kaže čovjek da u srbiji i regionu postoji pristojan broj bendova, raznih usmjerenja, da su većinom vrlo kvalitetni, ali da je došlo vrijeme kada je potrebno filtrirati kvalitet i reći kako stvari stoje. Imajući to u vidu, ovaj prvi album Twisted Tales-a, benda iz Kuršumlije, se može posmatrati iz dva ugla. 

Prvo. Album je urađen po svim vrlo visokim i zahtjevnim kriterijumima modernog death/thrash metala. Obiluje vrlo dobrim i raznovrsnim pjesmama, odlična je produkcija, tehnički je na vrlo zavidnom nivou, bend je itekako usviran i maštovit u aranžmanima i moram naglasiti da, iako iz srbije dolazi pristojan broj bendova sličnog usmjerenja, samo šačica njih uspjevaju da zvuče ovako ubjedljivo, sa albumom koji može da parira mnogo izvikanijim imenima. Svaka pjesma je na mjestu. Svaka je, i više nego očigledno, spremana detaljno, dugo i sa velikom pažnjom, i to je jedan ogroman plus za bend, plus koji ih odmah izdvaja iz onog „ostatka“.  

Drugo. Međutim, ne mogu a da ne primjetim da sve one zvuče apsolutno isto kao pjesme mnogih drugih slični bendovi sa zapada, i to mnogo poznatijih i bendova sa mnogo dužim stažom. Bez obzira što su ovoliko dobre, to je sve već viđeno mnogo puta ranije. Ne želim reći da je plagijat. To nikako. Ali da zvuče u potpunosti isto kao, po slobodnoj procjeni, nekoliko stotina bendova sličnog usmjerenja, to svakako. Mač sa dvije oštrice. Sa jedne strane, skroz je razumljivo da žele da sviraju tako nešto, jer im se tako ište, to vole i niko nema pravo da im kaže da ne mogu ili ne smiju, ili da im, daleko bilo, diktiraju kako će. Ali, sa druge strane, legitimno je postaviti pitanje – čemu zvučati kao i drugi? Zar ne bi bilo bolje pokušati nešto drugačije? Ovdje balansiram na oštrici brijača, između subjektivnog i objektivnog, ali me niko ne može uvjeriti da griješim ili da nisam u pravu, a ovo pitanje postavljam iz čiste znatiželje i onog osjećaja da bend ima mnogo potencijala, strašno mnogo potencijala za nečim više, nečim još bolje. 

Nakon sve ove priče, stoji još jedna činjenica koja itekako ide na ruku ovom bendu, a to je solo gitarista. Naime, sve solaže zvuče vrlo pitko, jako, sa velikom dozom virtuoznosti i ogromno su i prijatno iznenađenje, i ovo shvatite bukvalno. Danas je prava rijetkost čuti suvislu solažu. Koliko god to zvučalo čudno ili nevjerovatno, baš je jako malo pristojnih solaža. Ma malo je i dobrih pjesama. Sve nešto petljaju, mlate, uzaludno se komplikuju sa nekim tamo ekstravagantnim Malmsteen/Satriani/Vai skalama. Gitaristi (ali i drugi instrumentalisti) na silu izigravaju nešto što nisu, i na kraju zvuče dosadno. E, kod Twisted Tales, barem na ovom albumu, nije tako i na pamet mi padaju rane osamdesete kada su se današnji velikani metal scene utrkivali ko će više i ko će bolje solaže da ima i odsvira, i dok slušam npr. „Being Supreme“ ili Total Tyranny“, imam osjećaj da je pjesma jedna duga solaža prepuna obrta i iznenađenja, toliko to sve dobro zvuči i svaka čast bendu. 

Ako bend još hrabrije zakorači naprijed, vrlo lako mogu da naprave nešto što niko sa ovih terena nije nikada. Da li će? 

Nikola Franquelli