Muzička scena je vrlo predvidljiva. Samo što su „The Devils Blood“ zadobili pažnju šire publike, na površini su počeli da iskaču bendovi vrlo sličnog, ili istog, usmjerenja. Od jednom je okultno, mistika, tamna atmosfera i bend predvođen pjevačicom, postao trend. Naravno, trend kao i svaki drugi, ne obećava i kvalitet. Međutim, u svoj toj gunguli, ipak se naiđe na bendove koje vrijedi pomenuti, a danski Fuzz Manta su jedni od njih, bend ogromnog potencijala ali i sa jednom vrlo otežavajućom okolnošću. No, idemo redom.

Za razliku od trenda, Fuzz Manta nisu jedan od „okultnih“ bendova. Muzički su modernija verzija hipi bendova sa početka sedamdesetih, ali sa osjećajem dvadeset i prvog vijeka. Vrlo prijatna kombinacija, koja na ovom albumu, zvuči odlično i zavodno. Bend itekako zna da napravi dobru pjesmu, odlična i raznovrsna svirka te jak i markantan vokal pjevačice Lene i svi sastojci za jedan itekako uspješan album su tu.

Tu dolazim i do one otežavajuće okolnosti. Fuzz Manta su rokenrol bend, bend sa određenom dozom energičnosti i odsječnosti, a Lene-in vokal se ne uklapa. Nije boja glasa, ili kolorit, već način na koji pjeva, tehnika, koja se nikako ne uklapa u ovu vrstu muzike. Grafički predstavljeno, to bi izgledalo kao linija na monitoru za praćenje rada srca, bez onih vertikalnih linija koje označavaju život. Nemojte me pogrešno shvatiti. Lene ima jako lijep glas, markantan i jak, ali pjeva sterilno, i to jako utiče na kompletnu sliku.

Ako vam ne smeta ova činjenica, onda vam preporučujem da preslušate „Smokerings“.

Nikola Franquelli