Indi scena je jedan neiscrpan izvor, rupa bez dna, nezasita i nemilosrdna zvijer koja pohlepno jede isto koliko i daje. Italijani DiCose su samo još jedan bend u moru bendova. Pa zašto baš oni? Zato što su mi došli pod ruke. Slučajnost. A možda i nije.

Uglavnom, prvi album benda, nakon jedva godinu dana postojanja, je jedno klasično indie izdanje, bez tipičnih klišea prisutnih na mainstream sceni, i iako nije neko čudo neviđeno, iskreno je i jednostavno ono što je bend osjećao u momentu nastajanja ovih pjesama. To je ona uzbudljiva i dobra strana indie scene, barem onih bendova koji nisu opterećeni posjećenošću koncerata, downloadom pjesama i brojem fb (facebanana) ili tw (totalweirdo) prijatelja.

„Cherries and Broken Ass“ je pristojan moderni hard rock, sa po malo punka, grunge-a ... ima tu svega pomalo, i zvuči sasvim pristojno, i sigurno poštenije nego svi oni bendovi koji se trude da zvuče kao neko drugi. Jedino je produkcija na relativno niskom nivou i varira od pjesme do pjesme, što navodi na zaključak da su snimali tokom dužeg perioda i na raznim lokacijama. Vidite, to mi se sviđa kod jednog benda – kada se bori, čupa, kopa i radi, kako god i na bilo koji način, samo da se započeti posao dovede kraju. U početku to može da zvuči prosječno, ali se često puta može osjetiti ono nešto posebno što nagovještava bujniju budućnost. Da li će to biti u ovom ili onom obliku, pod ovim ili nekim drugim imenom, ne igra neku veliku važnost. Glavno je da se bend izvukao na površinu i pokazao da može. Da vidimo što će dalje.

Nikola Franquelli