Awaiting Fear – After Execution
Helly Cherry
Već od prvog mini albuma, preko prvog dugosvirajućeg komada silikona, i sada drugog albuma, beogradski Awaiting Fear pokazuju da streme na sam vrh. Klasičan i kvalitetan death metal, komponovan i odsviran sa stavom. Mada, članovi benda, i prošli i sadašnji, su svi, manje više, veterani metal scene, pojedini su i iz one garde koja je gradila srpsku metal scenu devedesetih, i ovako profesionalan pristup nije bio neočekivan. Potpis sa Miner Records (koji su od jednom krenuli u opšti blickrig i potpisali izdavački ugovor ne samo sa Awaiting Fear, već sa apsolutno svim bendovima iz srbije, od najopskurnijih, pa do najeksponiranijih kao The Stone, May Result i drugi) je još jedan korak naprijed na utvrđenom putu.
Sa muzičke strane, uočljiv je napredak u odnosu na prethodna izdanja i bend se nije zatvorio u začarani krug jedne te iste forme i oblika. Pjesme su kompleksnije, razrađenije i ima više melodiskih pasaža koji nisu jednostavno ubačeni djelovi radi puke raznovrsnosti, već je sve odmjereno a opet sa silom i jačinom, uklopljeno u kompletnu sliku svake pjesme i tu treba pomenuti pjesme „Chaos Coil“ ili „Hate Ritual“ (koja iz jednoličnog uvoda prerasta u pjesmu za primjer), ili čisto furioznu „Headless Horseman“. Ovo je zasigurno najveći i najhrabriji korak koji su Awaiting Fear napravili u karijeri. Koliko god čudno izgledalo, ali izgleda da su upravo melodije rak rana mnogim death metal bendovima te ne uspjevaju ništa interesantno da komponuju, padajući u vrtlog besmislene brzine i pretjerivanja. Melodije i integracija istih su upravo adut u rukavu na „After Execution“. Odlazak originalne pjevačice (Alisa Cerić – žena ima glas od kojega plombe ispadaju!) je mogao biti potencijalno koban faktor, ali sa druge strane, Satanov vrlo čvrst i odsječan glas i dalje smatram za jednim od najboljih, i tranzicija je, barem na ovom polju, vrlo uspješna.
Nažalost, ne cvjetaju sve ruže, i ima jedan loš detalj, dosta veliki i značajan, a to je jednolična i blijeda produkcija, nikako na visini benda i ovog albuma. Zvuk gitara je nekako u pozadini, bubnjevi se čuju plitko, a bas gitari nedostaje onog jakog niskog impulsa koji u kombinaciji sa zdravim bubnjarskim zvukom svakoj pjesmi daje polet ravan erupciji vulkana. Produkcija je na nivou nekog kvalitetnijeg demo snimka i to je greška koja nije smjela da se dozvoli jer oduzima mnogo od kompletnog doživljaja a i upravo je zvuk albuma ona prva stvar koja svakom slušaocu upada u oko, pa tek onda kvalitet same pjesme. Zakoni tržišta i mase kojima ni metal nije imun.
Sa produkciske strane je napravljen korak nazad, ali sve ostalo je itekako dobar korak naprijed, i kome ovo prvo previše zasmeta, neka ne sluša. Awaiting Fear uživo će to sve da nadoknade, a tu se vidi pravi kvalitet jednog benda.
Nikola Franquelli
Sa muzičke strane, uočljiv je napredak u odnosu na prethodna izdanja i bend se nije zatvorio u začarani krug jedne te iste forme i oblika. Pjesme su kompleksnije, razrađenije i ima više melodiskih pasaža koji nisu jednostavno ubačeni djelovi radi puke raznovrsnosti, već je sve odmjereno a opet sa silom i jačinom, uklopljeno u kompletnu sliku svake pjesme i tu treba pomenuti pjesme „Chaos Coil“ ili „Hate Ritual“ (koja iz jednoličnog uvoda prerasta u pjesmu za primjer), ili čisto furioznu „Headless Horseman“. Ovo je zasigurno najveći i najhrabriji korak koji su Awaiting Fear napravili u karijeri. Koliko god čudno izgledalo, ali izgleda da su upravo melodije rak rana mnogim death metal bendovima te ne uspjevaju ništa interesantno da komponuju, padajući u vrtlog besmislene brzine i pretjerivanja. Melodije i integracija istih su upravo adut u rukavu na „After Execution“. Odlazak originalne pjevačice (Alisa Cerić – žena ima glas od kojega plombe ispadaju!) je mogao biti potencijalno koban faktor, ali sa druge strane, Satanov vrlo čvrst i odsječan glas i dalje smatram za jednim od najboljih, i tranzicija je, barem na ovom polju, vrlo uspješna.
Nažalost, ne cvjetaju sve ruže, i ima jedan loš detalj, dosta veliki i značajan, a to je jednolična i blijeda produkcija, nikako na visini benda i ovog albuma. Zvuk gitara je nekako u pozadini, bubnjevi se čuju plitko, a bas gitari nedostaje onog jakog niskog impulsa koji u kombinaciji sa zdravim bubnjarskim zvukom svakoj pjesmi daje polet ravan erupciji vulkana. Produkcija je na nivou nekog kvalitetnijeg demo snimka i to je greška koja nije smjela da se dozvoli jer oduzima mnogo od kompletnog doživljaja a i upravo je zvuk albuma ona prva stvar koja svakom slušaocu upada u oko, pa tek onda kvalitet same pjesme. Zakoni tržišta i mase kojima ni metal nije imun.
Sa produkciske strane je napravljen korak nazad, ali sve ostalo je itekako dobar korak naprijed, i kome ovo prvo previše zasmeta, neka ne sluša. Awaiting Fear uživo će to sve da nadoknade, a tu se vidi pravi kvalitet jednog benda.
Nikola Franquelli