Da li muzika može da utiče na politiku i političare? Da li može da utiče na mentalitet, na ponašanje, na svijest? Da li bendovi, bilo rock, rep, pop ili bilo kojeg drugog usmjerenja, mogu da utiču na neke korjenitije promjene u društvu u kome živimo? 
Zadnji put se o ovome ozbiljnije govorilo tokom početka hipi i kasnije tokom početka punk revolucije. Od tada, tj. od kada su, prije svega, psiholozi mase shvatili da je odgovor potvrdan, vlada mrtvilo, nezainteresovanost. 
Posmatram spotove pojedinih domaćih i stranih bendova. Slušam njihove albume, sa pojedinima i razgovaram. Od kompletne muke okolo snimanja albuma i spotova, jedino što sigurno imaju, je lična satisfakcija. Para – nema. Neke druge materijalne nagrade za njihov trud – baš i nema. Svirke – rjeđe su od prirodnih sisa kod folk pevaljki. 
Ne kažem da materijalno zadovoljstvo treba da bude na prvom mjestu, ali se i na to treba ponekad osvrnuti, pa se onda pitam, zašto, čemu sva ta muka? Odgovor je – ipak lična satisfakcija je mnogo jači motiv od svega drugoga, nešto što i ja osjećam kroz pisanje ovih redova. A da li i mogu nešto da promjene kroz svoj „hobi“. 
Pogrešno je pitati „da li“. To je u potpunosti pogrešno pitanje. Mnogo preciznije je pitati „kada“, jer je očigledno ogromno nezadovoljstvo mladih sa životnim uslovima, sa uslovima rada, sa politikom, sa nivoom edukacije, kulture, svijesti, sa cjelokupnim današnjim bivstvovanjem, i svaki album, svaki spot, svako gostovanje je iskaz tog nezadovoljstva, koji mora jednoga dana i da kulminira – i iskreno se nadam nekom nenasilnom obliku promjene. 
Nisu baš svi albumi, spotovi i pojedine pjesme, čisto štancovanje, jeftina i brza zabava za otupljivanje. Duh napretka, duh rasta, volja za promjenama, želja za nečim boljim, su opipljivi, samo ih treba artikulisati, i jedino što ova trenutna, ili neka naredna generacija treba da razumije, da može. 
Kako i kada tačno, to je već posao za analitičare i vidovite ljude. 

Nikola Franquelli