dio: trideset i treći
Daleko je sunce

Nije me volja više pisati o snovima, ali to je sve o čemu imam pisati. Svinjske iznutrice, krv, dlake i blato.
Smrad u koji sam upala. Ne čujem Pink Floyd, koliko god da ih pojačam, ne čujem ih. Ne čujem ih!
Krvarim u obilnim količinama, u lokvama. To je cijena ženstvenosti. Proizvodnja hipofize, jajnika i maternice.
Pokrila bih se dekom preko glave, umotala i izdvojila iz stvarnosti na četiri dana. Pada sumorna, šporka kiša. Ovaj grad je velika utvrda. Drži me i ne pušta dalje. Ne da mi južno, niti na sjever. More je posjedilo, ostarjelo u jednom danu. Prozvana sam točno u onaj trenutak kada me je paraliziralo. Režim poput psa na bijelo zlo. To mi je jedini izlaz. I dok čekam da mu zatrebam, da mu zafalim, odjednom čujem kristalno jasno «Have a Cigar»… Nikad se to neće dogoditi. Ja mu ne trebam. Zašto uopće trošim riječi? On me ne želi voljeti. Ne poznaje me, kao ni ja njega. Nekad me ne vole niti oni koji me poznaju. Fali mi pažnje. U tome je cijela priča. Razmažena? Nikad nisam bila, i nikad mi nije bilo žao što nisam. Nikad nisam bila vođa, djelovala sam iz pozadine. I uvijek izvlačila deblji kraj. Nikad mi ništa nije bilo servirano na pladnju, lagano. Uvijek je trebalo krvariti za sve. A krv kasnije ispirati hladnom vodom.
Ti si sakriven. Zavučen u svoju rupu. Ucrnjen. Uporno sam. Za rukave ti se uhvatila plijesan, a za kosu paučina. Ti i ja više nemamo što tražiti zajedno, sve smo pronašli. Sad možemo samo šutjeti. Ti sam, a ja daleka. Sva naša prošlost miriši na vino. Sve je bilo kao pijano. Nikad me nisi javno trebao. Bila sam samo u posebnim prilikama tvoja skrivena persona femmina. Bjelina bedara i miris mošusa. Uvijek crno-bijelo. Uvijek neuhvatljiv, sklizak kao rogata riba. Iza tebe je krevet bio poput ugljena ili do kraja izgorena drveta. Tužni završeci, pozdravljanja i zaključavanja vrata.
Prolazi li ovo stanje nakon 14 sati? Moram biti zdrava za popodne. Moram ručati, oprati zube i zakoračiti u burno poslijekišje. Znam ponekad biti ohola, to je obrana. To je za svaku sigurnost. Kad sam bila dijete, sramila sam se stalno, i zato sad ne razlikujem šalu od ljutnje.
Gledam u bljutavo nebo kroz prljava podrumska stakla. Daleko je sunce, na drugoj strani života. Tamo je možda sreća.

Danijela Slavica Milović