Među prstima držiš cigaretu. Kao neboder je izgorjeli pepel.
Siva kula, valjak koji nakošen prijeti. Među začuđujuće bijelim prstima zatočio si naviku. Prstima koji su prije sat vremena prošli kroz pepeljastu kosu i preko brade dok si se gledao u zrcalo misleći kako stariš. Ipak, pogled je tvoj kicoški i tvrdo, muški zavodan.
Zima je morska i plava. Mnogobrojna. Duga i lijena. Život ne donosi više iznenađenja. Sati se samo nižu jedan za drugim, bez posebnih, sitnih, intimnih radosti. Umara te tromost. Još jedna večer koja je trebalo biti zanimljiva prošla je bez uzbuđenja.
Pališ auto. Hladno je. Cesta je duga, mokra od kiše koja je dobro oprala prozore na autu. Razmišljaš.
Ona djevojka ipak nešto vrijedi. Kao da nosi neku tajnu u onoj ogromnoj torbi. Rekla je da voli Endija Vorhola. Što je zapravo htjela reći, bi li iz toga mogao izvući nešto korisno? Djeluje premlado. Premlado za što? Otkud se stvorila? Srebro na ušima.
Gledaš u radio i nećkaš se da ga upališ, ionako ćeš za samo petnaest minuta biti doma. A stvarno bi bila ogromna sreća da na nekoj od milijun stanica pogode ono što bi te sad oraspoložilo. Pjesma koja bi te vratila, izvukla iz tupila... Koja bi to bila pjesma? Pitaš se kako ti se to moglo dogoditi? Ti si oduvijek bio vedar, optimističan čovjek. Godine? One valjda čovjeka taru.
Kako to da je Davor tako... sretan?! Uvjeren je da svi cijene ono što on radi. On spašava ljudske živote! Ono čime se on bavi je «sveto». Ma, on je u biti samo jedan stari egocentrik. Naporan je sa svim onim pričama. Stalno maše rukama, dok mu se na kutevima usana sakuplja bijela pjena. Gadljivo. Ali ipak, supruga ga voli – vidi se, a ima i dvoje savršene djece. Svi izgledaju sretno. Zadovoljna obitelj. Pa što, isto izgledaju obitelji i prije raspada. Tako ste izgledali i ti i tvoja obitelj prije šest godina, kada si se zamalo razveo od Mire. Ili kad je ona histerično razbila pola kuće i htjela te ubosti nožem.
Na cesti nigdje nikog. Prošla je ponoć. Počeo je petak.
Odlični su bili nekada ti počeci petaka. A što je sad ostalo...?
Pitaš se čeka li te ona? Plavokosa djevojka iz davnog susjedstva. Mira - tvoja prva ljubavnica. Već je legla. Tamo je daleko na drugoj strani kreveta. Godinama se više ne približava. Nekada je to bila njezina igra: najprije nogama pa... stvarno je to bilo davno. Samo ponekad kosa joj se sada dotakne tvojih ruku. Siguran si da više nema snage slušatiti te i diviti se svim tvojim postignućima. Sve tvoje napisane knjige, nagrade, promocije, primanja. Slava i prazan krevet. Telefonski pozivi i pisma obožavateljica. Ženski parfemi na tvojim košuljama. Svega joj je puna kapa. Ima možda i pravo. Često si bio gnjida. To si joj priznao prije šest godina i vjerojatno je zato ostala. Ili je to bilo ipak zbog Tine. Nikad nisi bio dobar otac. Samo prvih par godina dok je još bila mala, bila ti je zanimljiva, kao mala životinjica. Kasnije te je izluđivala njena vriska, oni odvratni dječji rođendani sa milijardu djece poslije kojih je kuća izgledala kao štala. Čemu sve to, pitao si se. Prijateljice sa «engleskog» i iz razreda, kuma i kum s troje djece, susjedi, bliža rodbina, bake i djedovi, Bože! Stvarno, dobro je tada Mira tvrdila – nikad se nisi trebao ženiti. Ali kukavica u kicošu je preklinjala.
Žao ti je sad svega, a najviše nje. Mogla je biti sretnija, mogla je postati jaka uz nekoga tko bi je više cijenio. Sve što si joj dao je Tina. Jedina kap ljubavi. Centar njezina života. Možda još nije kasno da oslobodiš sve, i Miru i Tinu i sebe. Svi bi još mogli na vrijeme početi drugačiji život. Ti sam, a one zajedno. Ali zašto ti da budeš osloboditelj, zašto one ne bi poduzele nešto? Nogom gurnule - slavnog sebičnjaka i stranca u zajedničkom domu.
Endi Vorhol? Je li htjela nešto od tebe? A što bi joj to dao i da je htjela? Možda još imaš nešto. Nešto dobro kao stari brendi i cigara. Da je izludiš, pa kad ti taman postane prisna, meka i dohvatna, odleprša, jer si naboran, jer su ti dlake na prsima sijede, jer te zna uhvatiti išijas, jer ujutro kašlješ od cigareta? Gledaš se u retrovizor. Gleda te par istine. Još uvijek tvoje oči, siguran si, pamte mnoge žene.
Za sada je to bio samo čvrst stisak ruke. Hladnom rukom stisnula te neočekivano jako, kao muško. Ošinula modrim okom i okrenula se na peti. Tko je ona? I zašto sad?
Škiljiš u radio, možda ipak neka stara stvar. Klik. Arsen Dedić «Ne daj se Ines». Ajde, nije katastrofa. Netko kuka ili je na programu emisija o poeziji. Ne vidiš cestu od pljuska. «... dugo je pripremano naše poznanstvo, i onda slučajno, uz vruću rakiju, i sa samo nekoliko rečenica loše prikrivena želja...», priča Arsen. Staješ na benzinskoj postaji po cigarete. Odavno već pušiš u autu. Mira je jedno vrijeme ludila zbog toga, ali od prije tri zime ima svoj auto. Odmah si joj popustio. Nije te više tjerala da ju voziš na sve strane.
Ulaziš u dvorište. Kiša ne staje. Svjetla ne gore. Tišina kao u grobu. Zapalit ćeš još jednu cigaretu u kuhinji. Odgovara ti kućni muk. Oduvijek je za tebe kiša bila simbol tuge. Debela tuga. Crna, s korjenjem u kostima. Pitaš se gdje je do vraga pepeljara. Nema niti jedne. Sve je prazno, nema posuđa uopće. Gle, vidiš sad da nema niti zavjesa. Opet valjda mijenja boje. Poludjela je. Šuljaš se u zahod kad i tamo samo tvoje stvari. Prazan krevet, ormari...
Otišla je.
Srce ti jako bubnja.
Usta su ti suha.
Osjećaš golemu rupu pod nogama.
Usisava te ogroman nijemi vrtlog.
Tišina.
Mira te je ostavila. Otišla je k Tini u Zagreb. Ostavile su te. Sad si sam.
Početak je petka. Ma kakav bio on je sad samo tvoj. Od ove zime slobodan si kao more. Olujno sivo i teško. Staro, moćno more.

Danijela Slavica Milović rođena u Šibeniku, 1977. Apsolventica na Visokoj školi za turistički menadžment, radila kao novinar na Radio Ritmu i Radio Šibeniku, sada u redakciji Novog tjednika. Do sad objavljivala kratke priče i poeziju na nekim internet stranicama, književnoj reviji Urbani vračevi i sl.