Brejkersi dođoše, i brejkersi osvojiše! Ovo im je drugo ovogodišnje svraćanje u Crnu Goru, i koncert je bio rezime svega i svačega. Od samog početka, tj. od momenta kada su otvorena vrata KIC-a, publika je većinom išla prema zadnjem dijelu tarase, dok su prvi redovi, ispred bine i ograde, dugo zjapili prazni, skoro do pred sami koncert. Obično svi žure ka prvim redovima, a kod nas to nešto ne funkcioniše baš tako. Ljudi, je li vas stid da priđete bliže? No, kako god, brejkersi u neku uru izlaze na scenu predvođeni Antonom i njegovom ikoničnom crvenom gitarom, nonšalantno, jednostavno i iskreno, i počinje dugo očekivana svirka – tabanje svih čula. 

Doduše, početak je bio donekle, oprezan, i Cane je posmatrao reakcije publike, što se na kraju pokazalo dobro, jer na zvuke „Kreni Prema Meni“, je izbio manji okršaj negdje u prvim redovima, kada su se pojedini „momci“ iz publike dovoljno uradili alkoholom i krenuli u dokazivanje muškosti pesnicama. Lokalizovan, ali opet konflikt među nekoliko osoba može da naruši kompletnu sliku omladine koja je došla da gleda brejkerse, a to nije nikome cilj. Čak je i konzerva piva završila na sceni! Zadivljujuce je da Brejkersi sa Canetom kao glasnogovornikom i vrlo agilnim „peacemaker“, ostaju vrlo pribrani. Nakon ovih par gluposti, započinje ono zašto smo se svi okupili - kanonada Brejkers pjesama koja ne ostavlja ravnodušnim, pjesme koje su označile našu mladost, koje su označile jedan period u istoriji i ove zemlje, pjesme koje uzburkaju krv i izvlače emocije. Nižu se „1000 Godina“, „Sloboda ili Ništa“, „Sunca Sin“, „Lobotomija“ „Ulični Hodač“, „Put Za Jug“, „Hipnotisana Gomila“, „Ona Živi Na Brdu“, zastrašujuća „Hoću da Znam“, „Ledeno Doba“ ... sve nevjerovatne i direktne poruke, i sve je to lijepo i krasno, da nije jednog detalja koji je toliko upečatljiv. 

Naime, Partibrejkers su jedan od onih rijetkih bendova koji uživaju u onome što rade i svoju poruku mira i ljubavi kroz jednostavne stihove i malo priče tokom pjesama, prenose publici do bola iskreno. Iako to možda na prvi pogled ne izgleda tako, ono što Cane poručuje sa scene, krajnje ozbiljno shvatite. Nije to produkt trenutka, već stav građen trideset godina. Brejkersi su jedni od onih ljudi i bendova koji su marširali i mnogo toga rizikovali pjevajući Beogradom „Ispod šlema mozga nema“, što su mnogi zaboravili. Mada, Brejkersi ne forsiraju da se ljudi ičega prisječaju, već nastoje da kroz svoju muziku odrade posao ali i prenesu univerzalnu poruku mira. To je poruka sa osnovom, sa stavom i sa uvjerenjem koje razbija bilo koju kritiku ili sumnju. I mislim da je i večerašnja Podgorička publika to donekle i razumjela. Pored same dobre svirke i koncertnog provoda i ubrzo nakon onih gore pomenutih budalaština, okreće se kovanica i to drastično, i Canetu se razvlači osmjeh na licu. Karakteristično uvija kukovima, mlatara rukama, animira publiku i pjeva iz sveg srca i na sav glas. Publika, barem onoliko što sam čuo okolo sebe, ga je ispratila vrlo pristojno. Znam da sam pristojno promukao, i nije mi žao niti jednog dana rehabilitacije glasnih žica. 

Brejkersi su bend ogromnog kalibra, a tako iskrenog i jednostavnog pristupa, i ova noć ostaje u vrlo prijatnom sjećanju sa nadom da neće mnogo proći do idućeg gledanja sa bendom. 

Nikola Franquelli