Mučna je borba sa tamom života, samo jedna svjetlost obasjava moj beznadni put. Ona je moja opsesija: ljupko lice djeteta neodređenog pola od kojega bolno odudara samo pogled na skamenjenom licu. Kakav je skulptor mogao isklesati tu blagu ljupkost iz mrtvog mramora? Prepoznajem je po hodu, lebdi okružena mirisom bezvremena. Lijeni pokret mažene mačke omamljuje smrtnike. Za njom uzdišu, ali ti čežnjivi zvuci kao tihi lahor tek prostruje oko članaka njene podignute noge. Ona korača nad zemljom nedodirljiva za mesnate ruke, za požudna tijela. Naše utrobe pune sjemena i krvi uzalud su nabrekle od ploda. Sjeme nam curi kao rosa po zemlji kojom ona korača, neuhvatljiva za naše izopačene snove. Koliko dugo me ona goni? Možda sam je prvi put poželio još kao dječak. Uvijek kad na to pomislim, naviru mi slike tog iskidanog života, obilježenog bolnim grčem na djetinjem licu. Naviru uspomene nikad proživljene mladosti. Počelo je u prvom stvarnom trenutku života, kada sam u sobi pronašao ogromno tijelo moje majke sklupčano u lokvi krvi istekloj iz njene utrobe. A još nisam mogao ni naslutiti priču koja me pratila u sašaptavanju uzornih starih žena i sasušenih usjedjelica. Mnogo kasnije počeo sam prepoznavati u sebi strastveni karakter moje majke, udovice željne života, koja je nastojala uzorno podići dva sina. A pomoć porodice mog pokojnog oca bila je uslovljena bolesno moralnim nadzorom uz milostinju njihovog zdravog novca. Ipak, previše vatrena krv za vječitu crninu, otela se kontroli, i majčino treće dijete začelo se u skrovitom kutu šupe pod stepenicama. To dijete zdrave seljačke krvi nije moglo ni zaplakati u kući punoj prikrivenog zla u prašnjavim naslonima raskošnog namještaja. To dijete, nasilu iščupano kukom lokalne vještice, odlučilo je da odvede moju majku sa sobom. Mislim da sam tada prvi put zamislio kako se sklupčavam isprepleten sa gipkim udovima Sfinge u strašnom i vječnom zagrljaju. Bila je to nadoknada za strah i samoću što me obuzela zbog majčine smrti. Nadoknada za izmijenjen život i pad iz porodičnog gnijezda u ralje svijeta. Kojima nisam dorastao. Miriše trulež iz napuknute čaše moga zaboravljenog sjećanja. Krik i gađenje razaraju me kao neizlječiva bolest moga ujaka. Najstariji brat moje majke uzeo je mene i brata pod zaštitu. Njegova plemenitost prema dječacima bila je nadaleko poznata. Jesu li to noću mene tješile njegove suve ruke, a njegov dah smrdljiv od gorkog duhana šaputao mi na uvo? Dok je dječiji um
prizivao da konačno dođe ta strašna osvetnica, oličenje mojih najluđih želja, neumoljiva pravda skrivena od lica vanjskog svijeta. Tog svijeta punog zvijeri u ljudskom obliku. Tada sam postao svjesan Sfinginih očiju što su me uvijek posmatrale iz prikrajka. Oči zaleđenog grijeha, oslobođene straha i stida, neljudske, osjenčene nepomičnim mrakom sa zjenicama dubokim kao bezdan ispod spuštenih kapaka, oči koji nose teret drevnog iskustva. Obuzimala me jeziva želja za smrću i srce mi je zamiralo od užasa pred pogledom koji je prodirao u nutrinu bića i razvaljivao katanac moje duše. Muke su bile kao čelični kavez u pustinji gdje sam kopnio iz dana u dan gubeći dragocjenu tečnost eliksira života; dok me na dohvat ruke mamila i opčinjavala rajska oaza prepuna blagodeti. Sladeći se neizmjerno u mašti prekobrojnim užitkom moj um je venuo željan bar jednog izistinskog trenutka ljubavi. Tu ljubav mi je mogla dati Sfinga, ali tako mlad to nisam mogao spoznati. Žudio sam za ljubavlju žene. Kao student teologije iskradao sam se, peo na drveće, ranjavao tijelo verući se po krovovima. Moju tajnu čuvao je bratski plašt noći, gusto žbunje i sporedne ulice. Nesmetano sam uživao u posmatranju poluobučenih mladih ženskih tijela. Samo pred spavanje te žene znale su da se potpuno oslobode. Van dometa znatiželjnih očiju, samozadovoljne i bujne, izvijale su se po krevetima, po raskošnim i sirotinjskim sobama. I bile nošene samo njima znanim nagonom za ćeretanje i neobuzdani smijeh od kojega su im se uzdrhtala tijela napinjala još. Nekad se činilo tako lako, samo da pružim ruku i da ih dotaknem, da se tako gladan sjedinim s unutrašnjom toplotom što nasilno nasrće na moja čula i žudi za ispunjenjem. Izazov njenih očiju uvijek me navodio na blud. Nadao sam se
da ću bar nekad i negdje uspjeti da dosegnem viziju koja me obuzela. Ja, koji sam odbacio svaku pomisao na putene strasti, u bunilu pružam uzdrhtale ruke da je dohvatim. Njena obmana bježi ispred mene, dok razbuđen i nag padam obliven znojem u grču tijela izmučenog žudnjom na hladni pod svoje ćelije. Često mi sjećanje navre na jedini moj čin tjelesne ljubavi. Samo jednu ženu sam dodirivao. Bila je to mršava i bolešljiva prostitutka s licem djevojčice. Tako krhka i blijeda, ličila je na lomljive staklene figurice u izlogu. Imala je maloumnog sina, koji se uvijek klatio pred vratima sobe u kojoj je primala mušterije. Bila je ćutljiva i toliko ravnodušna da je svaki put brzo bilo gotovo. Uvijek bi ćutke kupila novac dok bih se ja još grčio u uglu kreveta umazan prevremenim sjemenom. Svega sam nekoliko puta navraćao i prestao jer sam uočio sažaljenje u njenim očima umorne kuje. Pekao me taj pogled jednako kao i prazni očni treptaji njenog sina. Bili smo kužni izgnanici, svako za sebe, nas troje, potpuno nemoćni za bliskost. Poslije toga je svijet počeo da se gubi u daljini. I po prvi put se Sfinga pojavila preda mnom vidljiva, iako sam je već dugo osjećao i prizivao. Vizija njene bezvremene ljepote i sveobuhvatnog tijela počela je hraniti moju prazninom unakaženu dušu. Bježeći pred navalom demonskih nakaza sa ovoga svijeta, skrio sam se u zidine manastira. I tonuo u mir prepuštanja njoj, koja dolazi pokoravajući sve pred nogama. Njeno prisustvo potpuno me ispunjava i ništa mi ovozemaljsko nije potrebno. Oči joj zrače i njena topla utroba mami me da se uvučem u nju. Nemam nikakvog razloga da odlažem, ne skrivam više svoj pogled. Spreman sam da me njene velike i strašne oči odvedu zauvijek…

Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je književnost na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Magistrirala je na na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsjek za bibliotekarstvo i informatiku. Radila je više godina kao izvršni urednik časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi, gdje i sada radi kao član redakcije. Radila je kao novinar, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa i novina. Prevođena je na više evropskih jezika, učesnik je brojnih književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je Udruženja književnika RS i Društva pisaca BiH. Radi kao bibliotekar-informator i stručni saradnik za kulturnu i izdavačku djelatnost u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS. Vodi radionice kreativnog pisanje za djecu. Uvrštena je u veliki broj zbornika i antologija. Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana.Objavljene knjige: Šapat glinenih divova, Glas srpski Banja Luka 2000; Anđeo pod krevetom, KOV Vršac 2002; Monolog u šolji kafe, JU Javna biblioteka Alija Isaković, Gradačac 2006; Cvijet na kapiji sna, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2007.