Mondo Cane

Godina izlaska: 1962

Režija: Paulo Cavara/Gualtiero Jacopetti

Scenario: Paulo Cavara/Gualtiero Jacopetti

Šta su to Mondo filmovi? Hm, teško je to objasniti.

U osnovi, to su dokumentarci ( odnosno Šokumentarci, kako im glasi drugi naziv ) koji prikazuju samo okrutnosti i bizarnosti iz svakog ugla na planeti. Naravno, mnoge od snimanih scena u tim filmovima su namještene, kako bi filmovi dobili na brutalnosti i morbidnosti. Prvim filmom takve vrste se matra 'Magia verde' ( Magično zelenilo ) iz 1953. godine, gdje je režiser platio jednoj indijskoj porodici da mu daju starca koji je bio na samrti. Plan režisera je bio da snimi starčića dok ga proždire ogromna boa, i tako prikazati koliko džungla može biti opasna. Srećom, kamerman je na vrijeme uočio njegove bolesne namjere i upucao zmiju. Poslje njega, pojavili su se mnogi filmovi koji su na manje-više sličan način tematizirali surovost svijeta u kojem živimo ili razne bizarnosti svjetskih kultura.

Mondo cane ( Pasji svijet ) je vjerovatno najpoznatiji film ovakve vrste. Takodjer, jedan od najblažih. Namjera režisera je bila da kroz kolaž snimaka različitih kultura, smrti, nasilja nad životinjama te raznih bizarnosti, pokuša gledaocu predočiti kakav je svijet u kojem živimo. Film počinje tako što vidimo azil za pse, gdje te životinje žive u najstrašnijim mogućim uvijetima. Kamera prati šintera koji vuče psa prema vratima i ubacuje ga unutra zajedno sa ostalim psima. Vidimo kako psi trče za njim i laju, dok on cvileći bježi. Film se nastavlja mixom izmedju sebe potpuno različitih scena, koji medjusobno nemaju nikakve veze, osim što svaka završava blagom asocijacijom na iduću. 'Scenario' je koncipiran na način da poslje neke odvratne scene ( ljudi jedu insekte, restoran pasje hrane, ubijanje svinja štapovima... ) dolazi neka vesela scena ( ples, inauguracija spomenika, domorotkinje na nekom ostrvu kako razdragano trče za muškarcem ) i tako ostvario svoju namjeru, odnosno da poruči da, dok neko na Zapadu sjedi i ispija mirno čaj na terasi, u nekom uglu na drugom kraju Svijeta milioni ljudi umiru od gladi, bolesti i rata. Jedini problem samog 'dokumentarca' je licemjerje. Npr. u jednoj sceni, dokumentaristi su došli na ostrvo potpuno uništeno poslje pada atomske bombe za vrijeme jednog američkog experimenta. Vidimo veliku kornjaču kako snosi jaja. Narator nam, sa lažnim prizvukom samilosti u glasu govori kako je ona izgubila smisao za orijentaciju zbog udara bombe, i kamera prikazuje kako ona, umjesto prema moru, kreće još više u unutrašnjost ostrva, gdje je gledamo kako sporo umire a autor i dalje snima, bez da joj pomogne i vrati je u more. Film u trenutcima zna biti stvarno okrutan, mnogi ljubitelji životinja su napadali autora zbog otvorenih scena nasilja nad njima, kao npr. nasilno hranjenje guske tako što joj ogromnu cijev gurnu kroz grlo da bi mogla više progutati, pseći restorani, dekapitacije bikova itd...

Suma summarum, ako gledate ovaj film bez ikakvih predrasuda, vidjet ćete jedan odličan dokumentarac, šokirat čete se okrutnošću pojedinih scena i divit ćete se različitosti kultura, ljepoti pejzaža i pojedinih kadrova, te nadasve briljantnom soundtracku Riza Ortolanija ( poznati italijanski kompozitor koji je izmedju ostalog radio muziku za Cannibal Holocaust ) koji je zbog ovog filma nagradjen Grammijev i nominiran za Oscara. Dobrodošli u Pasji svijet.