Na pomen američke scene, prvo što pada na pamet su ultra zvučna imena tipa Metallica, Lynyrd Skynyrd ili MTV pop pevaljke. O underground sceni se, barem sa ove strane bare, malo razgovara i mahom na specijalizovanim sajtovima, mada ni oni van samog američkog kontinenta nisu u potpunosti upoznati sa scenom. Samo SAD ima 300 miliona duša, tradicionalno je rock and roll među glavnim muzičkim pravcima, i stvarno bi bilo smiješno i pomisliti da je UG scena manje razvijena nego u evropi (ili aziji npr.), i to je za svakoga ko je zainteresovan za razvoj muzike, mali rudnik zlata. Elem, Christian Mistress su jedan od mnogobrojnih underground američkih bendova koji polako iz totalne tame garaže, zahvataju pažnju šire publike svojom muzikom.

Već sa prethodnim, prvim albumom „Agony and Opium“, iako relativno prosječne produkcije koja pomalo odbija slušanje, zahvaljujući dobrim pjesmama na tragu starog metal sedamdesetih i sa ogromnom dozom sirovog rock and roll-a, su zainteresovali širu underground javnost ne samo na američkom kontinentu već i dalje (Fenric iz Darkthrone-a ih hvali na sav glas), a sa ovim novim albumom samo nastavljaju uspon. Usput, spomenuo bih jedan, sada već evidentan, mada ne previše rasprostranjen trend u metalu. Dosta dugo su se metal bendovi utrkivali ko će jače, brže i sirovije, i pošto se ta priča malo istrošila, mlađi bendovi su počeli da otkrivaju drugu stranu kovanice: melodije, atmosfere i dobre stare rifove i solaže te muzičke rituale. Ritualna muzika, tako je zovu, i sva ikonografija, i dosta mračna ideologija koju svi prihvataju i koja je, kako kažu sami muzičari, glavna pokretačka sila iza sve muzike. Bilo tako, ili ne, očigledna je zajednička crta koju imaju bendovi kao Ghost, The Devils Blood, i sami Christian Mistress, predvodnici ovog novog vala.

Da se vratim na Christian Mistress i album „Possession“ sa kojim bend pravi iskorak naprijed. Vrlo je očigledan muzički uticaj ranih metal bendova, ponajviše Judas Priest (i ovdje mislim na baš njihove ultra stare albume), te doom rock bendova tipa St. Vitus ili Pentagram. Stari trendovi se vraćaju, isto kao na modnim pistama. Produkcija je mnogo bolja, pjesme sigurnije i kompaktnije. Kao pravi ameri, ne mogu pobjeći od onog redneck high octane rock and roll prašenja, ali se to u večini slučajeva dobro uklopilo i dopunilo ovaj melanž staroga, novoga, prljavog garažnog rocka i prefinjenijeg metala, sve u jednoj dobroj i koherentnoj cjelini. Gitare, pojačala, bubnjevi i vrlo jak ženski vokal sa stavom. Nema tu trista efekata i kuraca palaca, nema peripetija sa suvišnim efektima, studiskim nasnimavanjima i poliranjem, nego Fender/Gibson i brdo Marshall pleksiaj. Ovo je jedan vrlo pristojan metal album i mogu samo da citiram „This is metal the old way, the way we like it“.

Nikola Franquelli