Interesantno je kako godinama očekujemo album u starom duhu, a onda kada taj momenat stvarno dođe, onda se ponovo mrštimo, kritikujemo, opet nešto ne štima, opet nešto ne odgovara. Da nije problem u nama, a ne u bendu?
Iako ih pratim već neko poduže vrijeme, nikako ne mogu reći da sam neki veliki poznavaoc Paradise Lost diskografije. Volim ih čuti sa vremena na vrijeme, interesuje me što će novo izdati jer su svojevremeno bili među najistaknutijim predvodnicima revolucije na metal sceni ranih devedesetih, ali i glavni akteri tragi-komedije koja je uslijedila. Nakon serije prosječnih albuma, 2005 izdaju „Paradise Lost“ koji je označio povratak na staro u najboljem svjetlu, a pomalo poražavajući „In Requiem“ je opet obeshrabrio dosta njihovih fanova. Prethodni „Faith Divides Us, Death Unites Us“, iskreno, nisam ni čuo. Na svu sreću, bend izgleda nikako nije istrošio svu municiju, i kako svakim danom sve više i opreznije slušam, „Tragic Idol“ mi zvuči sve ubjedljivije i bolje. Opet je to onaj stari opori i čvrsti doom sa karakterističnim gitarskim potpisom Greg Macintosh-a. Mada, ima tu i začkoljica, jer baš izrazito čista produkcija ne ide u potpunosti na ruku albumu. Malo prljavštine, malo analogije i malo dima ustajale male sobe za snimanje je uvjek davalo odlične rezultate, i osjeti se da nedostaje, nema tog nekog šmeka sa prvih albuma. Od benda koji aktivno radi već dvadeset godina (zar je moguće da je toliko već prošlo?), i nije za očekivati da će baš svaka pjesma biti nevjerovatna, i lijepo je čudo ako uspiju da urade jednu ili dvije pjesme koje ostaju u sjećanju. Međutim, Paradise Lost sa ovim novim albumom se mogu pohvaliti da su uradili vrlo dobar posao i naslovna „Tragic Idol“, „Worth Fighting For“ ili „Theories From Another World“ su pjesme koje će zadovoljiti i najokorelije fanove kojima je sve od „Say Just Words“ albuma pa naprijed, najveća blasfemija i smrtni grijeh.
Nikola Franquelli