Iskoristio sam promociju novog muzičkog remek djela "Mein Kapital" iz kuhinje Damira Avdića da nabavim i posljednji Damirov roman "Tiket za Revoluciju".

Spoznaja da ćeš uskoro postati otac mijenja perspektivu života u potpunosti. Potpisnik ovih redova zna to iz vlastitog iskustva, baš kao i glavni lik Avdićevog "Tiketa". Dvadesetdvogodišnjak, jedan od onih što drka po navici, a sve ostalo vrijeme provodi u teratani, osoba koja ne želi promijeniti svijet već samo uredno naplatiti tiket suočava se sa najvećom dramom svog života, dolaskom djeteta, a suočavanje se dešava u bašti kafane, kroz prizmu revolucije, sintetičkog kreiranja iste, popunjavanja tiketa za kladionicu i odigravanja dobrih sistema, u društvu istih ljudi koji su postojali prije djeteta i koje će najvjerovatnije postojati i nakon što ono dođe na svijet, ljudi koji ne žive, već egzistiraju na marginama grada, države, sistema i društva.

Roman zasnovan na Avdićevim albumima "Život je Raj" i "Mein Kapital" istovremeno je potresna i pozitivna priča današnje Bosne i Hercegovine, sa likovima koji žive neljudski, a u njima je više ljudskosti nego što će većina nas ikad shvatiti. Unutrašnja borba glavnog lika, način njegovog života i razmišljanje, takav lik pripada onoj mračnoj strani ulice kojom nikad ne prolazite, ali nikad i ne otkrijete da se možda baš tamo krije osoba koja zavređuje ljubav i poštovanje zbog toga što je čovjek prije svega, a vi živite po vlastitim aršinima koji vas drže slijepim pored zdravih očiju.

S druge strane, "Tiket za Revoluciju" ima ispisane riječi serem vam se u revoluciju preko korica, pa sve do same sredine unutrašnjosti knjige. Ubojit kao i posljednji album "Mein Kapital" koji ne štedi revolucionare na baterije i one koji misle semplovanom pjesmom i palestinkom iz Londona pobijediti sistem kojeg su ponosni i uplašeni dijelovi, "Tiket" opisuje revoluciju kroz likove; kroz lik Mirze koji želi da se revolucijom sruši sistem, ali i obogati revolucionar, kroz Seju koji je šuti i muti lik, kroz Sanelu, još jednu bezuspješnu, promašenu studenticu političkih nauka koja ne može pronaći pošten posao, a smatra da je Bogom dana da promjeni svijet, pa na kraju krajeva, i kroz glavnog lika koji ne želi promijeniti svijet, već samo uplatiti svoj tiket. Kroz revoluciju, Damir se na određeni način bavi i pitanjem jugonostalgije, društva, ljubavi i porodice, ali i samog bitka svakog čovjeka, onog grama humanosti ili nedostatka istog u našim bićima. Zašto ne grlimo vlastitu djecu. Zašto ne guzimo svoje žene.

Jezik ovog Avdićevog romana u jednu je ruku nastavak onoga što smo mogli pročitati u "Enter Džehenemu", što znači da od interpunkcije i rečenica smislenih u nekoj domeni klasične književnosti baš i nema; Avdićevo pismo je jednako govoru i protoku misli njegovih likova, bez zareza i tačke, misao na misao, gromoglasno, brzo i snažno, do te mjere da ovu knjigu nećete moći čitati lagodno i smireno jer ovo nije lagano štivo, baš kao što i Avdićeve pjesme nećete moći slušati usputno jer nisu muzika za pozadinske buke.

Ako pitate mene, Damir Avdić je najveći živući hroničar našeg doba i moje generacije, glas razuma u eri zaglušujućeg pakla postojanja u Bosni i Hercegovini danas.
Arnel Šaran Šarić