Ove 2012 godine je 25-a godišnjica „Scum“ albuma, prvog oficijelnog, ili ne, albuma Napalm Death (u tim danima se nije znalo jel to uopšte muzika i jel to uopšte album). Preko 25 godina Napalm Death gule svjetsku metal scenu, kako solo, tako kroz neizmjerne projekte svih članova, prošlih i sadašnjih. Nakon toliko godina sasvim je normalno da ljudi pomalo omlitave, pušte pivsku stomačinu, zabradate, ali onako neuredno zabradate, oblače braon gumene papuče i prde šetajući se po stanu u odranim kariranim košuljama. Ima takvih bendova i pojedinaca koliko god čovjek hoće. Samo, znaš kako, Napalm Death nisu napravljeni od te mlitave i neiskuvane pašte. Jok! Ni oni, ni Slayer.

Napalm Death se sa ovim novim ... a koji im je pobogu ovo album po redu ... se vraćaju sa mačetom u rukama. Mačeta i osveta u očima. Prethodna tri, četiri albuma, su bili baš jako zapaženi i hvaljeni, a „Utilitarian“ iako na prvi pogled isti kao i prethodnici, ide korak naprijed, kako muzički, tako i sa nevjerovatnom dozom energije. Album je prepun ideja, malih detalja koji su dobro uklopljeni u široku sliku, i brnd je u tu englesku teću smutio punka, grinda, deatha i sve začinio njihovim prepoznatljivim zvukom i stilom sviranja. O Barney Greenway-u i njegovom urlanju, da i ne govorim. Brzopletom uhu će to sve izgledati potpuno isto prethodnicima, a ja pitam, a kako bi to drugačije trebalo da zvuči? Da neće zasvirati grind pop? Samo malo strpljenja i prepuštanje albumu, i brzo će te osjetiti onaj vajb koji imaju njihovi posebniji albumi, a ovaj ima toga podosta (hmm, svjetska kriza nekome dođe kao pokora, nekome kao blagoslov).

Čitam ove moje redove, preslušavam i prethodne albume, pa se mislim, bogamu, stvarno, zadnja 4 albuma su bili baš dobri. To su 4 albuma, i svaki dobar. A gdje su oni prethodni, svi oni sada već kultni albumi. Sve ti bem, jeste da su imali i nekoliko tako tako albuma, ali ovolika količina dobrih izdanja je zapanjujuća, i to za ljude već pomalo u godinama, sa baš mnogo albuma iza sebe i mnogo dobrih ali već potrošenih ideja. Odakle toliko izvire?

Preporučujem da album slušate nasumice, bez nekog reda. Izađite iz klišea i krenite npr. od pjesme „Nom De Guerre“, idealan naziv za stihiju od pjesmu i slobodno su mogli i album ovako da nazovu. Sve je to beskompromisna rušilačka Napalm Death atmosfera i energija dopunjena Greenway-evim vrlo oštrim socio političkim tekstovima. Odmah poslije nje ide „Analysis Paralysis“, pjesma sa potpuno drugačijim filingom, i samo treba da natjerate zvučnike u overdrive, što uz ovakav album nije teško uraditi. I za kraj, „Everything In Mono“ kao bonus, agresivni punk koji prelazi u neku ludu formu grinda.

Napalmi su kao onaj mali švajcarski nož – za sve i za svaku priliku su dobri, a ja ću ih gostima na vjenčanje puštit da što prije uteknu i ne izjedu svu hranu. „The public get what the public ... want!“

Nikola Franquelli