Who See – Krš i Drača

Vrijeme je onako. Neće kiša, ali neće bit ni sunca. 6 je ura, pokisla faca na kiosku, i moja pokisla volja gužva Pobjedu. Što će mi ovo koji đavo, gospođo pokisla - daću mami za kore o' krtole i smrdljive glave riba. Meni dajte to plastike okrugle - to tamo, e to, to sa malo muzike. A vidi sunce izađe čim se cede zavrti, i ne mogu da ne mislim u rime. Lijepo mi je. Ljeto mi je. Toplo mi je. Banja mi je.

Who See su uspjeli da crnogorsku, underground i mainstream scenu, podjednako drže u neizvjesnosti. Nešto tako su uspjeli samo pojedini, mahom mainstream muzičari i samo par underground bendova. Album se već podugo očekivao, ponekad bi tu i tamo neka glasina izašla na površini, ali su informacije bile toliko škrte da se publika počela pitati što se događa sa ovim kotorskim duom. A onda, vijest da prvog marta izlazi album i to kao dodatak na dnevne novina Pobjeda, i to još u 10.000 kopija. Taman za krtolu i glave riba.

Dvije stvari se vrlo brzo izdvajaju nakon već nekoliko preslušavanja. Prvo, sami tekstovi, koji su i najveći adut i najveća bomba na albumu. Hip Hop se najviše bazira na vrlo direktnim, jakim i vješto sklopljenim rimama i sarkazmu i ironiji kao dva najjača oružija. Bez toga hip hop gubi svoj identitet i svaki se muzičar itekako trudi da ovaj dio posla odradi što bolje. Lako je sklopiti rimu, ali da ta rima traje puna 62 minuta i da nema niti jednog trenutka da opadne atmosfera, e to je umjetnost. I ne samo da ne pada atmosfera, već kulminira, erotski seksualno kulminira, ejakulira svako malo. Koji crni Peter North!

Tekstovi pjesama kao „Bar Bari“, „Rus“, „Zlato Tone“ ili „Koji Sam Ja Meni Kralj“ svojim uličnim žargonom i svojevrsnim humorom karakterističnim za primorje, šalju nedvosmislenu poruku, a i pored eksplicitnosti, manje su vulgarni ili šporki od politike ili domaće ekonomije. Veliko je zadovoljstvo čuti i osjetiti hip hop sa akcentom na način života, ophođenje i dijalektom primorja koji kroz humor i posprdavanje ukazuje vrlo direktno na sve probleme koji nas svakodnevno okružuju i okupiraju, tehnika koju je Rambo perfekcionisao (i gostuje na pjesmi „Papalada“ – a kada sam kod gostiju na albumu, moram spomenuti i Puraševića, Mariju Božović, Labia, Rhino i Wikluh Sky). Ljudi vrlo direktno i jednostavno kažu i koje je rješenje, ali za to već treba imati uši.

Sa druge strane su bitovi, muzička podloga koju su u najvećem dijelu radili Wikluh Sky, Rhino i Bdat Džutim (sa izuzetkom 4 pjesme čiju muziku je radio Dedduh Deda). Ovdje je primjetan izraženi minimalizam i samo u par numera (kao npr. „Bar Bari“, „Nisam Doma“ ili „Rođen Srećan“) je izraženija melodija. Ovdje napominjem da ne zaboravite da ja kao slušalac nisam toliko u hip hopu, ali iako je moguće da je minimalizam u hip hopu trend, uvjeren sam da bi samo malo više muziciranja, malo više detalja tu i tamo, itekako doprinijelo kompletnijem audio užitku. Napominjem, ne kažem da nije dobro, nego kažem da se moglo samo malo više obratiti pažnje na muzički dio tu i tamo.

Nakon prvih par preslušavanja, sa tehničke strane mi je bilo žao što album nije izašao negdje u kasno proljeće ili rano ljeto, jer album jednostavno odiše i diše tom energijom i toplinom ljeta, opuštenom atmosferom kasnog popodneva na obali sa pićem u ruci i lijepim djevojkama koje sijevaju pozamašnim atributima. A onda shvatih da je to sve u mojoj glavi, da je sve ispred mene i da su Deda i Noyz smućkali i isprigali album uz kojega imam sve to, bilo kada, bilo gdje, u bilo koje doba dana ili noći. Što će vam afrodizijaci, Vijagre, Cijalisi i čuda kada imate „Krš i Draču“?