Hey Ho Let's Go! je najvjerovatnije najpoznatiji uzvik američke muzičke industrije, a usudim se reći i svjetske. Ne sjećam se kada sam se prvi put upoznao sa Ramonesima, pretpostavljam da se to desilo u drugoj polovici devedesetih. Njihov hrvatski pandan Psihomodo Pop sam prvi put čuo 1994. godine (a samim tim na neki način i Ramonese jer su ovi bespoštedno đonili Njujorčane, i imidž i muziku, pa do neke mjere i tekstove).

Uvijek sam Ramonese posmatrao kao veselu četvorku koja sjajno svira muziku koju je stvorila, a za koju joj industrija nije odala počast zahvaljujući (za to vrijeme) kontroverznim britanskim bendovima. Htjeli vi to sebi priznati ili ne, Ramonesi su prvi i savršeni punk bend koji je u svom muzičkom izrazu imao dovoljno pop prizvuka da osvoji svaku top listu, no sreća ih nije krenula: ostvarili su samo ograničen komercijalni uspjeh, a njihov značaj su ljudi spoznali nakon što su se Ramonesi razišli.

Ramonese sam zamišljao kao zaigranu djecu, punu sreće i zadovoljstva sve dok nisam nabasao na ovu knjigu.

Everett True, britanski novinar koji je pored biografije Ramonesa napisao i biografije Nirvane i White Stripesa u samoj je srži destabilizirao pomalo utopijsko mišljenje koje sam gajio sve ove godine o ovom rock'n'roll bendu - do te mjere ga je pomjerio da sada nakon čitanja ne znam šta da mislim o Ramonesima.

Ogoljeno do srži, bez pretenzija da se Ramonesi prikažu u nekom iskrivljenom ili obojenom svjetlu, Everett žurnalističkim skalpelom secira dvadeset i dvije godine Ramonesa, od samog osnivanja benda gdje je Tommy Ramone sjeo za bubnjeve zbog nedostatka bubnjara te stvorio ritam koji su mnogi pokušali kopirati, no nisu uspjeli, sve do samog kraja Ramonesa, primanja istih u Rock'n'Roll Hall of Fame, pa do smrti glavnih članova - Joeya, Dee Deeja i Johnnyja. Knjiga je puna podataka koje prosječnom ljubitelju Ramonesa nisu poznate (bez obzira koliko volio njihovu muziku) kao što su da je Dee Dee skladao većinu pjesama Ramonesa, te da je pisao pjesme za bend i nakon odlaska iz istog; o Johnnyijevoj desničarskoj, skoro fašistoidnoj republikanskoj pozadini koja se najlakše može opisati riječima iz crtanog filma "Team America" - America Fuck Yeah!; koliko su Ramonesi zaista željeli biti mainstream.

Od svega ovoga, ponajviše šokira posljednji podatak koji definitivno baca sumornu crnu sjenu na cijelu priču - da li svi naši idoli sve što rade rade neiskreno? Niko ne kaže da su Ramonesi bili neiskren bend, ali njihova želja za hitom i nihov očaj zbog nemanja istog koji je opisan tako opipljivo od Ramonesa stvara sjajan, ali ipak lažan bend.

Priču o Ramonesima Everett nije pisao u skladu sa podacima koje je dobijao samo od članova benda, o Ramonesima pričaju svi: od kolega sa scene kao što su Lemmy i Eddie Vedder, članova obitelji, majki, braće i supružnika, pa do novinara, recenzenata, producenata i članova ekipe koja je sa Ramonesima radila sve godine postojanja. Čak u nekoliko navrata u knjizi se spominju i bivše djevojke, prijatelji i ljubitelji muzike. Slika je kompletirana, ovo je bez ikakvog ustručavanja ultimativna, nepristrasna biografija Ramonesa.

Od benda koji je veseo, bez problema, pun ljubavi i razumijevanja, Ramonesi su predstavljeni kao disfunkcionalna porodica luđaka i pomaknutih ljudi koji su živjeli za rock'n'roll. Neki ljudi (prvenstveno ja) ne bi izdržali da ne pričaju sa članom benda deset godina, a da svaku noć sa njim sviraju (slučaj "Linda" Joeya i Johnnyija), ali Ramonesima je i to uspjevalo. Definitivno rock'n'roll legende koje ću od sada posmatrati ipak malo drugačije, tj. na način da nije zlato sve što sja. Everett True je napisao biografiju kakvu dosad nisam nikad imao prilike pročitati. Dokaz da novinari ITEKAKO mogu biti odrešiti i sjajni pisci.
Arnel Sharan Šarić