Izvinjavam se na kašnjenju. Album je izašao još prošle godine i niti jedan izgovor ne pije vodu za moju ljenost. Dew Scented su bend koji zaslužuju poštovanje ... htjedoh reći svih, ali bi možda bilo pretjerano. No, i pored toga, Dew Scented su već neko vrijeme jedan od najplodnijih i najcjenjenijih thrash bendova, ne samo iz njemačke, ili sa evropskog kontinenta, već cijele planete, i karijeru grade uporno, tvrdoglavo i više nego uspješno, a sa ovim posljednjim albumom, svoju poziciju utvrđuju još i čvršće. Zašto kažem da zaslužuju poštovanje? Thrash metal u današnjim uslovima, koliko god to izgledalo čudno gledajući papirne i digitalne medije, nije finansiki dovoljno isplativ da bi bendovi mogli samo od svoje muzike lagodno da žive. Ne kažem da nemaju ništa, ali dani rock star života na visokoj nozi su prošli, pa ni bendovi poput Detruction ne uspjevaju da u potpunosti pokriju troškove instrumenata, imidža i života, te za dalje od toga moraju da se oslone na dnevne poslove. Zato skidam kapu Dew Scented-u, i svakom bendu koji se bavi bilo kojim ne pretjerano finansiski unosnim muzičkim pravcem, a iz albuma u album uspjevaju da iznenade idejama i energijom. „Invocation“ (tradicija albuma na „I“ i svaki bolji nego prethodni, se nastavlja) je thrash album per se! Ono što bi rekli, zglobovi rade prekovremeni na ovom albumu. Ima malo jednodimenzionalnosti i ponekad se stvara utisak jedne vrlo ravne muzičke slike, ali im nije prvi put i to nikako nije jako izraženo, i, namjerno ili ne, sa solažama, promjenom ritmike i tempa, te ponekim melodičnijim pasažima (npr. „Global Hysteria“), taj efekat je znatno umanjen i manje analitički okrenutim ušima ovo sigurno neće smetati. A ono što prija, ili će prijati svakome ko će tek čuti ovaj album, jeste kanonada rifova, i molim vas kada pišem K-A-N-O-N-A-D-A rifova! To itekako i mislim! Dew Scented su po tome najpoznatiji, i poluautomatskog, automatskog, rafalnog i proizvoljnog štektanja instrumentima ne nedostaje niti malo, dovoljno za instant upalu vratnih mišića. Kombinacija razarajućih gitarskih rifova i ritam sekcije koja reže kao nož („Artificial Life“), pa iz brzog rifa u mid tempo tučnjavu svih čula („Torn To Shreds“) je za da se čovjek zapita odakle sve to dolazi u tolikoj količini. Ma što pišem? Malo je reći da je album razarajući. Što više, rekao bih da su ideje bogatije i ambicioznije nego u prošlosti (dodani su kratki instrumentalni introi na nekoliko pjesama koji postepeno dižu atmosferu do uvoda u glavni dio pjesme i jedan od entih rifova ravno iz utrobe zemlje) i da je „Invocation“ možda i njihov najbolji album do sada. Ova zadnja stavkla je svakako iz lične perspektive, i sve zavisi od ličnog ukusa, ali je činjenica da su sa ovim albumom na vrhuncu muzičke karijere. Što donosi budućnost? Ja se iskreno nadam samo najbolje jer ovaj njemački „work horse“ svakako zaslužuje mnogo širu pažnju i mogu samo da zamislim kakvu bi atmosferu napravili na beogradskom koncertu zime 2010 godine da su ipak zasvirali.
Nikola Franquelli