Knjiga: Partibrejkers – Srce Kuca Tu Je

Držim knjigu u ruci kao da je relikvija. Znam da nije dobro vezivati se za materijalne stvari. Na kraju krajeva, ovo je ipak samo i jedino papir i malo boje, i ne čini neku razliku u kompletnoj životnoj slici, ali ne mogu da pobjegnem od slika prošlosti, mladosti i dana kada sam na brejkerse gledao ne kao na ostale smrtne ljude. Slabi um i slabo tijelo. Iskreno, knjiga me i nije oborila sa nogu, ili oduševila konceptom. Malo je „mršava“ za moje ukuse, ali na knjigu je reflektovan njihov prepoznatljivi stil, da se sa malo riječi kaže mnogo. I uspjevaju, uvjek.

„Srce Kuca Tu Je“ je hronološki, mada donekle šturi, suvoparni opis Partibrejkers avanture koja je započela 1982, opisana u nekoliko misli, intervua i mnogo fotografija, od samih početaka do danas, nekoliko novinskih članaka te svi tekstovi sa objavljenih studiskih albuma. Tekstove objaviti u knjizi? Hmm, ne želim da kritikujem, na kraju krajeva ko sam ja da išta ili ikoga kritikujem, ali pošto je knjiga namjenjena za domaće tržište, tekstovi i muzika su neodvojivi, a i ne vjerujem da je ikome teško razumjeti što Cane pjeva, te imajući u vidu relativno visoku cijenu same knjige (zbog štampe, mnoštva fotografija i kvalitetnog papira) možda bi bolje bilo umjesto pjesama ubaciti više teksta, više Canetovih i Antonovih misli. Subjektivni argument svakako, i čisto gledano iz mog ugla, ali bi možda i na ovo trebalo obratiti pažnju u nekom narednom izdanju, ili narednoj knjizi. Oboje su vrlo pametne osobe, i naročito Cane ima mnogo toga da kaže i sigurno bi knjiga bila zanimljivija čitaocima.

Nema potrebe pisati hvalospjeve o Brejkersima, karijeri, značaju i knjizi. Njima to nije potrebno. Vama ni meni to nije potrebno. Iako sama knjiga ostavlja prostora za unapređenje, ona jeste jedan mali testament zaostavštine benda Partibrejkers i svega onoga što je ovaj bend, što su svi pojedinci koji su prošli kroz bend, uradili ne samo na muzičkom nebu, nego i na duhovnom, političkom i kulturnom nebu nekadašnje i „današnje“ Jugoslavije, jer brejkersi su i u najcrnjim danima uspjevali u onome što ni Titu nije uspjelo, da ujedine i zadrže ljude pod jednom zastavom, zastavom istine, iskrene emocije i rokenrola, a za to ne postoji dovoljno riječi hvale. Hmm, rad i život brejkersa su stvarno postali besmrtni.

PS. Mala digresija ... danas vam može izgledati neobično, ali osamdesetih godina, dugi zulufi, kao i duga kosa, su bili simbol bunta. Pogledajte dobro i Caneta i Antona. Zulufi su tu i dalje.