PORTAL IZMEĐU SVJETOVA

Žena je koračala odsutna pogleda. U njenim plavim očima nazirala se duboka tuga. Dok je koračala ulicama živog grada, privlačila je dosta znatiželjnih pogleda.

.

Nije se na to previše obazirala. Znala je da joj nitko u ovom trenutku ne može pomoći. Njen zadatak nije bio nimalo lak. Nije imala puno vremena, samo do navečer, jer će u suprotnom zauvijek ostati zarobljena u ovom svijetu kojem nije pripadala.

Ljudi oko nje spremali su se da proslave najveći blagdan i zato su žurili da nabave potrebne namirnice.

Nije je zanimala svečanost. Eh, da je sa njom njen princ, al’ bi se slatko smijao gledajući svu tu strku, to potrošačko ludilo koje je obuzelo svijet, tako stran i nerazumljiv.

Morala je pronaći starca. Vrijeme je neumitno prolazilo. Stala je rominjati sitna kiša..

Pomalo zabrinuto žena ogrne dugu crvenu kabanicu i plavu dugu kosu smota i uvuče u kapuljaču. Nije se smjela previše isticati.

Pogleda u malu svjetleću pločicu koju je brižno čuvala u džepu. Trag je još postojao. Znači nije zalutala.

Ispod visokih borova, u samom predgrađu, gdje ljudi zakapaju svoje mrtve, vladala je tišina. Tajanstvena žena otškrine željezna vrata groblja, koja muklo zaškripaše.

Bila je sretna što nikog nije bilo. Ljudi su tih dana imali preča posla nego da obilaze grobove.

Zapahne je miris krizantema, njoj tako stran. Svijeće koje su gorjele učiniše joj se pomalo sablasne. U njenom svijetu nije se pridavalo toliko pažnje umrlima. Tamo se slavio život. Ne sjeća se da je ikada vidjela ovakvo mjesto. Čemu im služi, pitala se dok je hodala popločanom stazom.

Vrijeme je curilo, a starca niotkud.

Upravo se zagledala u jedan spomenik, nastojeći proniknuti znakove na njemu, kad vrata groblja zaškripaše. Žena pogleda prema ulazu.

Prilazio joj je starac, mršav, visok, odjeven u crvenu kabanicu poput njene. Približavao joj se žurnim koracima.

Znala je odmah, da je to on, ta tko bi osim njih obukao crvenu kabanicu i došao takav na groblje. Bio je to njihov način raspoznavanja. Kad joj je pružio koščatu, mršavu ruku, žena se osmjehnu. „Ipak smo se našli“, reče, „a ja sam već pomišljala da nećete stići na vrijeme.“

Starac se osmjehnu. „Kad sam primio poruku, bilo mi je pomalo čudno, naprosto nisam mogao povjerovati“, reče dok je skidao kabanicu. Znao je da se u njoj previše ističu na tom pustom mjestu. I žena učini isto. Važno da im je poslužila, a i kiša je u međuvremenu prestala.

„A baš smo se morali ovdje naći“, osmjehne se starac. „Znate crvena boja i nije baš prikladna za ovakva mjesta.“ Žena ga s nerazumijevanjem pogleda. „Kako to mislite“, upita. „U svijetu odakle ja dolazim, crvena je boja dominantna, i ne samo ona, već sve jarke boje. Ah, kad bi samo mogli vidjeti taj moj svijet, no znam da je to nemoguće za vas. Možda jednom kad dostignete taj stupanj, ako ne bude prekasno…

No, ostavimo sad to, imamo važnijeg posla. Jeste li donijeli sa sobom to što sam tražila?“

„Jesam“, reče suhonjavi starac gladeći rukom svoju sijedu promočenu kosu. „Ali… ima jedan problem.“

„Kakav problem?“, upita ga tajanstvena žena.

„Znate nismo daleko stigli sa pokusom, tako da sumnjam kako će nam to poći za rukom“, reče starac i izvuče iz džepa mapu.

„Dajte da vidim.“ Žena je uzme, čučnu i raširi papir na nadgrobnoj ploči. Zatim izvadi iz džepa neki čudni predmet, koji je pomalo sličio na povećalo. Titrao je u mnoštvu boja i treperio u njenoj ruci dok ga je primicala mapi. „Vidim, vidim, niste daleko stigli, ali uz moju pomoć i uz neke preinake, mislim da ćete u skoroj budućnosti uspjeti“, reče žena. I dalje je držala tajanstveni predmet nad mapom i pomicala ga gore-dolje. Uz njegovu pomoć je neke crte izmijenila i kad je poslije nekog vremena sklopila instrument, mapa je pomalo drukčije izgledala.

„Eto, nije baš bilo lako, ali hvala Bogu, da sam ga ponijela sa sobom“, uzdahne, vraćajući mapu.

Starac je u čudu gledao u nju, pa u mapu, pa ponovno u ženu. „A da mi sad otkrijete otkud vam takvo znanje, da niste možda neki špijun“, sumnjičavo reče starac.

Žena se zvonko nasmije na njegove riječi. „Dolazim iz daleke prošlosti, tako daleke da možda niste čuli za tu zemlju. Vi je u mitovima zovete Atlantidom, mi malo drukčije, no nije važno. Važno je da sam pomogla cijelom čovječanstvu.

Znate i mi smo se igrali Boga, željeli smo saznati kako je nastao svemir. I mi smo pokušavali napraviti tu minijaturnu crnu rupu… umjetni prasak, ali pogriješili smo i to nas je zamalo uništilo. Nismo željeli da se to i vama dogodi, zato smo vam poslali tu poruku, mi... preostali iz prošlosti.

Poslali su mene, veliku svećenicu, da vam ukažem na grešku, dok ne bude kasno. Sad slobodno otiđite i recite svojim kolegama da mogu nastaviti sa pokusem.“

Starac je dugo gledao u ženu, usta otvorenih od čuđenja, ali joj naposlijetku pruži ruku. „Hvala vam“, reče, „kad im budem pričao, neće mi vjerovati.“

„Nije to ni važno“, odgovori mu žena smiješeći se pomalo zagonetno. „Smislite već nešto, ne morate me spominjati, recite radije da ste se sami sjetili, pa vi ste genije i dozvoljeno vam je da budete pomalo ludi… A sad me otpratite do jezera, jer moram krenuti.“

Starac rado pristade, jer i njega je kao naučenjaka zanimalo gdje to i kako ona zapravo misli otputovati.

Kad su stigli do jezera, ugledao je ogromni krug titrajućeg svjetla, koji se primicao i širio nad površinom vode. Tajanstvena žena mu mahne rukom, nasmiješi se još jednom i zakorači u vodu. Čim je ušla u tu svjetlost, krug se stao sažimati i smanjivati, da bi naposlijetku promijenio boju u posve žutu i nesao zajedno sa tajanstvenom putnicom.

„Uh“, uzdahne starac, „mogla me je povesti sa sobom.“ Zatim se nasmiješi i reče naglas: „Onda bi propala tvoja slava ovdje definitivno... A svijet čeka… Možda neki drugi put.“