Ovi redovi nisu recenzija. Navikli ste da čitate utiske o albumima, ali ovoga puta bih malo to sve okrenuo, te je ovo rezime i mala analiza svega što sam do sada mogao da pročitam na netu i čujem od drugih osoba o ovom projektu i albumu. Interesantno je posmatrati ljude sa distance i razmatrati njihove reakcije. Ponekad je stvarno nevjerovatno što je sve moguće uočiti.

Saradnja Lou Reed-a i Metallica-e je dočekana na nož! Lijepo je reći na nož. Ako čitate muzički mjesečnik Nocturne, sigurno ste primjetili rubriku „Na Nož“ gdje vrlo pričljivi Boban Pantoš bez imalo milosti sahranjuje sve koje treba sahraniti! Ali reakcije koje je „Lulu“ izazvala kod, većinom metal komune – auuuu, to je, pa nevjerovatno, i koliko god da je Pantoš rječit, zasjenjuju ga. Jedina razlika, i to velika, jeste što Pantoš pametno zbori, a ovi ostali ogromnom većinom laprdaju u sve šesnaest.

Prva i najznačajnija činjenica koja je kritikovana jeste „sranje“ od Metallica-e. Komentari su tipa: „Ovo im je najgori album“, „Moja eksplozivna diareja zvuči bolje od ovoga“, „Metallica je povela Lou Reed-a na krivi put“. Kritikuju i koriste najgore epitete za ljude koji su negdje u vremenu uradili ipak neke od najcjenjenijih albuma u rokenrolu. Ako su se na putu izgubili, ok, to je njihova stvar, nikako moja, tvoja, ili bilo čija druga. Zamisli da o tebi tako govore ... i to potpuni stranci? Jednu malu činjenicu ljudi uporno ne primjećuju, tj. da je pun naziv saradnje „Lou Reed and Metallica“, a ne obrnuto, naime „Metallica and Lou Reed“. Najveći dio materijala je uradio Lou Reed a Metallica je ubacila pomalo svoje muzičke ideje, i ako poslušate par prethodnih Lou Reed albuma, primjetićete da je i ovaj album u istom stilu. Ergo, Metallica vam dođe kao propratni bend, samo što su ultra poznati. Isto kao na Neil Young-ovom albumu „Mirrorball“ gdje su kao propratni bend gostovali Pearl Jam.

I čoravome je očigledno da svi po netu laprdaju o Reed-u, a da ništa o njemu ne znaju. Ne znam ni ja, ali nakon nekih pola sata istraživanja, i naročito nakon otkrivanja „Metal Machine Music“, kockice lagano upadaju sve na svoje mjesto i uvjeren sam da će za koju godinu sasvim drugačije govoriti o ovom albumu (laprdanje naravno). Možda već nakon par dana kada i sami otkriju isto. Ja vidim saradnju muzičara i ako se stavite u njihovu poziciju, oni su kolege, i ništa više. To što zvuče malo drugačije, nema neke važnosti. Sve je to subjektivno. Recite mi dole u komentarima, gdje vi ovdje vidite neku razliku?

„Lulu“ Posmatram iz društvene i sociološke pozicije. Da vidim kako će publika reagovati, a reaguje kako je i bilo za očekivati - brzopleto. OK, to je bilo za očekivati, ali riječnik, ali entuzijazam unesen u kolektivnoj sahrani, kritici – to je meni zanimljivo, i ne baš očekivano. Znate zašto su se dogodili prvi, drugi svjetski rat, trojanski rat ili bilo koji drugi rat. Ne zbog Kajzera, Hitlera, zbog neke dobre ribe ili bilo kojeg drugog pojedinca, već zbog ljudske potrebe da se nanosi bol i patnja drugome, da se zadovolji isključivo lični ego, da se prikriju strahovi. Isto vam je i sa ovim projektom. Kritikuj brate i sahrani, ne radi činjenica, već isključivo radi ličnog zadovoljstva. Zovite me mizantrop. Jesam.

Ne kažem da je album loš, ili da je dobar. Fokus uopšte nije na albumu, nego na publici i njihovim reakcijama. Uvjeren sam da će vremenom mnogi da promjene mišljenje, samo se o tome neće toliko raspravljati vremenom, a lovorike će pokupiti Lou Reed i Metallica, bez obzira da li ovaj album bio smeće ili dragulj. Danas, kao i uvjek, kada je u pitanju biznis, skandal je najbitniji, i nikako da to se i razumije. A bio ovaj album smeće ili dragulj, apsolutno je nebitno. Ima sasvim dovoljno druge muzike, drugih bendova, da zadovolje i najizbirljivije ukuse.

Mislim da iz biblije potiče „ne gledaj iverje u oku drugoga nego deblo u svome“ ... ili barem tako nekako ... i u potpunosti ide za ovu priliku.

Nikola Franquelli