Bugarska rock scena sa ove naše strane i nije najpoznatija što je šteta jer, kao i svugdje na kraju krajeva, ima vrlo jakih bendova. Dimitar Nalbantov je jedan od učesnika kojega itekako vrijedi i treba spomenuti i propustiti njegovu maestralnu svirku znači propustiti sate i sate zadovoljstva. Dimitar je jedan od „Guitar hero“, gitarskih fanatika, gitar „freak“, lomitelja prstiju po pragovima i žicama, ali, za razliku, nije još jedan od onih koji svoje gitarsko umijeće pokazuje iz čisto sebične potrebe da se dokaže ko je najbolji, koliko brzo ili koliko mnogo se može (čiji je veći!). Stilski je sledbenik Steve Vai škole, često možda i previše, (te može da zazvuči kao klon ovog velikana gitare) i iako vrlo subjektivan komentar, tu leži jedini problem ovog albuma, jer će mnogima biti odbojan upravo zbog ove činjenice. I nije da nemaju u potpunosti pravo jer nema smisla kopirati nečiji stil i još imati i sami zvuk instrumnta u potpunosti isti kao uzor po kojemu se svira. No, ova kritika ima i svoju drugu, svijetlu stranu, i to itekako svijetlu stranu koja debelo i vrlo uvjerljivo prevaga, zato se ne hvatajte onog prvog dijela recenzije, već se usresredite na sledeći pasus.

Lični Dimitrov pečat je itekako jasan i upečatljiv i već nakon samo prvog preslušavanja, hvata za uho. Balkanski stil je prisutan, ali nije ni iz daleka dominantan i odlično je izbalansiran sa ostalim uticajima. Napominjem, lični autorski pečat, gitarski stil, je itekako prepoznatljiv i jako prijatan i daje mu jako potrebnu dozu interesantnosti koja je neophodna da se instrumentalan album ne pretvori u kakofoniju zvukova, već u jedno djelo koje nikada ne dosadi, kao što je ovaj album. Odlična i maštovita produkcija sa mnogo dobro izbalansiranim efektima koji ujednačavaju atmosferu i izvlače ono najbolje iz kompletne svirke, jaka ritam sekcija koja nije da samo podržava gitaristu i svaki milimetar audio prostora je ispunjen, ali nije pretrpan nasilnim i pretjeranim sviranjem da se čisto „nešto“ uvali. Nije nikako natrpano i isforsirano već je svirka nesvakidašnje pitka, maštovita i razigrana – kao kada se djeca onako nevino i naivno igraju vođeni impuslom momenta i instiktom, isto tako Dimitar Nalbantov svira i nadovezuje notu na notu nikada ne praveći ama niti najmanju grešku. Još samo malo da poradi na definisanju ličnog zvuka te modelisanju stila, i Dimitar Nalbantov je spreman za osvajanje, ne samo Balkanskog ili evropskog, već svjetskog gitarskog neba i nimalo me ne bi čudilo da jednog dana bude jedan od G3 trojke. Forsiranje isključivo zapadne scene više nema nikakvog smisla, pogotovo ne pored ovakvih instrumentalista i ovo je album koji preporučujem svim entuzijastima gitare i možda će vam biti i prvi u nizu novih imena sa istočnoevropske scene na koje valja obratiti pažnju.

„Universe“ je prvi Dimitrov album iz 2006 godine. Nakon toga izlaze „Mother Earth“ 2008 godine, te „There is Something Else“ 2010 godine. Za kraj 2011 najavljuje novi album koji po pojedinim pjesmama koje možete čuti na http://www.nalbantov.com itekako obećava mnogo iznenađenja. Mnogo iznenađenja :)

Nikola Franquelli