Godina: 1980/2000
Žanr: Mjuzikl, komedija
Glavne uloge: John Belushi, Dan Aykroyd.
Sporedne uloge: (tehnički ih zovu sporedne, ali ...) nabrojani tokom članka
Blues Brothers su Jake i Elwood Blues, braća od stava. Crni šešir, crno odijelo, bijela košulja i kultne crne ray ban šezdesetih godina, koje skidaju jedino u par scena. Dalje, znate Pericu, Pericu iz naših viceva, onoga što uvjek postavlja pogrešna pitanja i daje
najneugodnije odgovore. Jake vam je Perica.
Oba filma se vrte okolo priče da braća/brat, razmaženi momci, dobri negativci - skupljaju pare za sirotište u kome su odrasli i izgradili imidž i stav opakih bluzera, a u tom pothvatu, ravnom krstaškim pohodima i borbi protiv zmajeva, im pomaže plejada najvećih blues, soul i jazz umjetnika koji su se ikada našli zajedno na jednom filmu (ovaj, na dva filma), od Ray Charles, Aretha Franklin, James Brown, BB King, Tom Petty, John Lee Hooker, preko Clapton, Cab Calloway, Chaka Kan (i Steven Spielberg), Wilson Picket, Blues Traveler, Junior Wells, Erykah Badu, Bo Diddley, Koko Taylor, Jimmie Vaughan, svi članovi Blues Brothers benda ... (nabrojati ih sve je komad rabote koje me
nije volja niti je baš mjesto pa gledajte filmove jer je lista izvođača impozantna). Naravno, na njihovom pravednom putu je ruska mafija, policija, vrlo bijesna ali pravedna Aretha Franklin, razjarene i odbačene ljubavnice, časne sestre i gole plesačice, psovanje i isus, dvije najveće scene slupavanja policiskih automobila ikada zabilježenih na filmu, razjareni američki nacisti, paravojne formacije, američka kopnena vojska, specijalne snage, SWAT, još policije, (?), ..... reklo bi se previše za dva čovjeka. Međutim, njih
to baš i ne tangira nešto pretjerano, i bez nekog uzbuđenja, idu naprijed u avaturu kroz koju, svojim ponašanjem (nenamjerno naravno ;-) i u potpunosti krivicom slučaja i više sile, nikako njihovom) izazivaju cijeli ciklus katastrofa i nesreća, udesa, kataklizmi, pomračenje sunca, krčanje radija, gužve u autobusima, paljenje kafića, kašnjenja menstrualnog ciklusa (i jutarnja mučnina), tone streljiva i raznorazne municije ispaljene iz najraznovrsnijeg ručnog naoružanja (i ni jedan da potrefi), ljetnje žege i zimsko smrzavanje vjetrobranskog stakla, potapanje titanika, japanski cunami i fukušima, veliki potop, Adam i Eva, erupcija na islandu, Microsoft, revoluciju na Kubi, kinezi na mjesecu (jesu, jesu, bili su i otvorili su prodavnicu), zemljotres na crnogorskom primorju 1979 godine, Margaret Tačer, i ravne sise (ispravljeno u drugom dijelu)! Sve oni to (ni)jesu skrivili!
Ima u filmovima nešto od Monty Python atmosfere, ali nije plagijat, nije puko kopiranje njihovog humora, već je, za razliku od gomile američkih komedija, stil ovih filmova ... hmm, prijatno naivno djetinjast. Ima mnogo naivnosti, nepotrebno razvučenih scena, te glumačke sposobnosti jednog dijela postave (mahom muzičara) su vrlo prosječne. Oba dijela su puni nevjerovatno djetinjastih scena sa mnoštvom grešaka koje su očigledne i najmlađoj publici, ali su (valjda umješnošću režisera) tako ukomponovane u tok priče da su postali neodvojivi dio filmova, naročito prvog dijela. Ispraviti sve ove greške, propuste i nedorečenosti, bilo bi kao polirati granit, dobijete glatku, ali mrtvu i bezosjećajnu površinu kontra jednog sirovog, ali iskrenog i impulsivnog rezultata koji vrijedi pažnje. „Blues Brothers“ su do krajnosti naivni i upravo u tome i leži najveći adut, najveći šmek filmova, zadovoljenje potreba unutrašnjeg djeteta bez pretjeranog gledanja na detalje.
Filmovi, i pored svojevremenog ogromnog komercijalnog uspjeha, i svjetske turneje Blues Brothers-a, prije svega su rađeni sa blues stavom i zabavom na prvom mjestu. Sve ostalo je na drugom mjestu. Čudni su putevi gospodnji :)
Nikola Franquelli