Dugujem izvinjenje srpskom bendu Bane. Dugo mi je trebalo da napišem ove redove i nije klasična recenzija, i pored toga što sam hirurški, dio po dio, mjesecima secirao album i napisao cijeli ep o GilgaBanešu (da sam sve napisao što mi je kroz glavu prolazilo, bila bi knjiga Borislava Pekića). Ali prvo, da vas razuvjerim, i vas koji mislite da ću osuti paljbu, i vas koji ste malo optimističniji. Ovo nije crno bijela priča. Ovo nikako nije recenzija dobar album/loš album. Najradije bih volio da ove redove shvatite kao razgovor i razmjena mišljenja, osvrt na album, na bend i na sve što sam primjetio da se okolo njih događa, provučeno kroz moje mišljenje i bez uobičajenih i izlišnih prepirki i prepucavanja. Ako ne uspjevate da održite otvoren pogled, nema smisla da dalje čitate. No, krenimo od početka.

Sve, počev od omota, produkcije i snimanja, pa preko organizacije, podrške izdavača (vrlo aktivnog srpskog „Grom Records“) i pojedinaca prijatelja benda, sve do same turneje koja je održana nakon izlaska albuma, sve odiše visokom profesionalnošću i opipljiv je sav trud benda koji je uložen da sve uspije. I uspjelo je, apsolutno, što nije iznenađenje s obzirom da svi u bendu imaju zavidnog sviračkog staža pod raznim prethodnim inkarnacijama benda ili drugim muzički srodnim bendovima. Svugdje gdje se spominje ime Bane, možete biti uvjereni da su komentari hvalospjevni i superlativni. I sve stoji da je album izuzetno kvalitetan i da su Bane uradili jedan konkurentan album na užasno natrpanoj svjetskoj metal sceni, ali je isto tako u komentarima očigledan i pretjeran patriotizam koji album predstavlja kao otkrovenje srpske metal scene, kao neko čudo neviđeno, kao nešto što ljudske uši još nisu čule a oči vidjele, i koliko god bi mi svi htjeli da je stvarno tako, ipak nije.

„Chaos, Darkness & Emptiness“ jeste iznenađujuće interesantan death/black album, ozbiljan, odmjeren, melodičan i snažan, i ne vari se „na prvu loptu“, ali svakako nije nešto neviđeno, jednostavno jer su pioniri ovog zvuka počeli da razvijaju ovaj pravac već početkom devedesetih godina i u međuvremenu je osnovano mnogo bendova i izašlo mnogo albuma koji su udarili standarde i zacrtali smjerove. Prosto rečeno, odličan rad, ali ne i prvi. Ne zaboravimo da je činjenično stanje uvjek i jedino prihvatljivo, inače se upada u klopku u koju su zapadni pandani već odavno upali pa dijele hvalospjeve za svakakva govna od bendova i albume, trpaju scenu sa mediokritetom, i uveliko otežavaju rad i egzistenciju dobrim bendovima, bendovima kao Bane, koji kroz svo to smeće moraju da kopaju i krče put i više nego obično (a „kaljenja i čekučenja“ na balkanu je sasvim dovoljno u svakodnevici da bi ih i na sceni još bilo potrebno). Takva reklama je pogubna, ponajviše za bend, i bilo bi dobro da „kritičari“ malo primire svoj pretjerani entuzijazam kojim indirektno nanose štetu bendu (bendovima), ali da i Vi čitaoci malo više koristite moždane vijuge i uši, jer misliti i srati, nije isto.

Vratimo se na muziku i ovdje ne mogu a da ne spomenem odlične pjesme „Plague Upon Yourself“ i „Inherited Infection“ u kojima se bend ne stidi da koristi akustične instrumente, koji su mnogima toliko odbojni, ili možda jednostavno neznaju da ih koriste. Kako bilo, band Bane, naročito na prvoj od ove dvije, koristi akustične gitare da diversifikuje atmosferu i upotpuni zvučnu sliku koja bi bila sigurno mnogo mršavija da nema ovog umirujućeg dijela. Diversifikacija i neustrašivo istraživanje su uvjek bile ključne riječi i sinonim uspjeha. Krajnja, „The Haunting Presence“ (rijetko se naziv i sama atmosfera pjesme ovako dobro uklope) spora, teška i izrazito melodična pjesma u najboljem mogućem stilu pompezno (ali ne pretjerano) završava album. Ovako se izlazi sa scene, u punom sjaju.

Ono što mnogi hvale, produkcija, ja ću donekle da kudim. Sve nije na svome mjestu i nije sasvim ok, jer je zvuk donekle mutan (jeste, cjepidlaka sam). U brzim dionicama se zvuk žičanih instrumenata stapa u jedno i gubi se na atmosferi. Ovo nije pretjerano da bi se drastično odrazilo na cijeli materijal, i vjerujem da većina neće ovo primjetiti dok im se ne ukaže, ali je ipak tu i dodaje na sveukupni doživljaj. Uvjeren sam da bi jača i čistija produkcija sigurno doprinijela još i više kvalitetu ovog izdanja. Ako jedan crnogorski bend u svom kućnom studiju može da proizvede zvuk kojega se postidi bilo koji profesionalni zapadni studio, ne vidim zašto bi toliko hvalili produkciju na ovom albumu. Samo zato što je snimano u inostranstvu? Kakve to veze ima kada finalni proizvod ne ističe u potpunosti finese koje se bend potrudio da pokaže.

Album traje 38 minuta, ali tu treba isključiti instrumentale na početku i kraju albuma koji su i gluvome očigledno jasno tu samo da malo podignu minutažu albuma. Po mom skromnom mišljenju, nisu potrebni pored tako lijepo očiglednog prikaza inteligentne, kvalitetne i dobre svirke, i kraj nakon „The Haunting Presence“ je i više nego po taman. Tu je i jedan kraći instrumentalni intermezo i ostajemo na 6 pjesama koje čovjeka ostavljaju malo razočaranim, razočaranim da samo toliko ima. Iako ima vrlo poznatih albuma koji su u jedva tridesetak minuta napisali cijelu istoriju i potamanili čulo sluha fanovima pola planete, i više je nego očigledno da je ovaj album u svojih malo više od trideset minuta, ipak nedorečen.

Prije nekih desetak godina, tada mlađahni (dobro, dobro, i sada je) Milan Dobrosavljević (Sacramental Blood) mi je rekao da je uvjek bolje reći istinu, bez obzira koliko bolna bila, jer će laž ili čak i obojena i umekšana istina, iako dobronamjerna, uvjek biti kontraproduktivna. „The road to hell is paved with good intentions“.

Bendu Bane, pored ovolikog truda i volje, smije se dobra budućnost, i iskreno se nadam da će sledeći album uskoro jer ovaj prvi čovjeka ostavlja gladnim, mnogo gladnim za još ovakvih pjesama.

I za kraj, ako vam je 600 dinara mnogo za ovakav jedan album ... da ne psujem.
Nikola Franquelli