Da se Amebix vratio znaju svi. Isto tako svi znaju i da su već snimili novi album, koji bi trebao izaći u rujnu. A za početak ljeta servirali su nam jednu od stvari s tog nadolazećeg albuma. I kakva je stvar? Jednom riječju, savršena! Ako je ovo samo okus onog što nam donosi novi album, ja jedva čekam da ljeto završe i da uletimo u tmurne jesenske dane uz novi Amebix. Stvar je drugačija, mora se priznat, to jest, zvuk je drugačiji. Ali drugačija su i vremena. Nekad je bend okolo skvotiral i klepal kak god je išlo. Danas se ipak radi u „normalnijim“ uvjetima. Tko zna kako bi Arise i Monolith zvučali da su snimani danas, preslušajte samo Redux pa da dobijete dojam o čemu pričam, ako mi ne vjerujete. Ali iako je zvuk malo drugačiji, ovo i dalje na kilometre smrdi na Amebix. Onaj Amebix štih i atmosfera su i dalje tu i ako vas netko krene uvjeravati da ovo nije tipični Amebix, taj očito nije dobro preslušao Amebix nikad, nego se drži benda samo zbog toga kaj oni jesu i jer se to mora slušati. Ne dajte se zavarati od strane takvih, ovo je 100% Amebix. Najveća promjena u odnosu na ono na kaj smo do sad bili naučeni od Amebixa bi bila vokal, barem u prvom djelu pjesme, a kasnije je Robov prepoznatljivi hrapavi glas opet tu, i dalje zvuči odlično kao i uvijek. Za veći dojam o vokalu čekam ostatak albuma, jer oni koji su upoznati s Amebixom znaju da ako uzmeš 5 Amebix pjesmi da bude svaka specifično otpjevana, baš onako kako toj pjesmi odgovara, a i s ovom stvari je takav slučaj. Da je nešto drugačije otpjevana, nebi valjalo, znaju stari majstori kaj rade. Po pitanju tekstova, ovo je također 100% Amebix. Odlične tekstove su imali nekad, a očito ih planiraju imati i dalje. Pa ipak Rob piše poeziju, nije sad da se tu bezveze pjeva. Kolko se uspije razumjeti tekst, a uspije ga se razumjeti većina, rekao bi da je ovo pjesma o Amebixu, o prekidu, stagnaciji i povratku, ali uspješno umotana u onaj tipični Amebix anarho apokaliptični duh koji se vrti od početka. Dio kad se pjeva „Rejoice, the great god fear is dead!“ je vrhunac stvari, a nakon nje kreče finalni epski dio, koji nam daje nagovijestiti ono čemu se svi nadamo, a to je da će Amebix ponovo zauzeti svoje mjesto na tronu koje je do sad zjapilo napušteno i prašnjavo, makar su ga mnogi pokušavali zauzeti, ali nikom to još nije uspjelo.

Uz izlazak LP-a na kojem se nalazi istoimena stvar, Amebix su izdali i spot. Prvi u svojoj „karijeri“. Da li je to dobro ili loše? Kreće li tu neka komercijalizacija benda i otvaraju li se vrata prema široj publici? Ma kakvi…pa dajte ljudi kaj je vama. Našli su tipa koji sluša bend i napravil bi im spot i to budu imali na youtubeu. I to digitalni, wow, pa morete si misliti kak je to nekome tko je u mladosti u šumi živel. Spot sam po sebi je ok. Nisam baš ljubitelj tih 3D animacija i digitalnih pizdarija, ali ovo prati tekst pjesme i odlično je napravljen, s par odličnih trenutaka. Ali sigurno niti pjesma niti spot nisu baš materijal koji bude se vrtil na MTV-u i koji bude im otvoril vrata mainstream muzike. Tak da kaj se toga tiće nema straha. Mene više muči činjenica da im je bubnjar Roy Mayorga. Roy je car, ali je sviral i još uvijek svira u prilično popularnim bendovima koji dobivaju dosta mjesta u medijima, pa bi im mogel biti zanimljiv taj „novi“ bend u kojem on svira. Ali opet mislim da si na tom području ne moramo brinuti previše, jer sve kaj se more izroditi iz toga je da se spot koji put okrene u nekoj specijaliziranoj emisiji o metalu, ili da se Amebix pojavi u nekom metal hammeru ili sličnom komercijalnom metal časopisu i to sad dok bude friški materijal, a s vremenom da će ostati zaboravljeni od strane masa, na svom tronu, upravo onakvi kakve ih volimo, te da će nas još dugi niz
godina častiti sa svojom savršenom glazbom.

Prikaz objavljen i u Mentalna Smrt #1 fanzinu