Donington u engleskoj je tokom osamdesetih i početkom devedesetih bio isto što danas Wacken Open Air, megalomanski festival gdje su svirali najveći i najznačajniji rock i metal bendovi. Kažu da su dva najzapaženija Donington festivala predvodili Iron Maiden 1988 godine i Whitesnake 1990 godine. Za onaj prvi je već odavno poznato, ali za ovaj Whitesnake-ov nastup se samo špekulisalo na osnovu par šturih i slabih snimaka koji su kružili prvo specijalizovanim TV kanalima, a potom internetom. Nakon 21 godine, u 2011-oj, Coverdale se napokon sjetio da objavi i ovaj koncert, nastup o kojem svaki Whitesnake fan govori sa poštovanjem, i zašto je Coverdale čekao svo ovo vrijeme, samo je njemu logično. Svakako je bilo boljih prilika i vjerujem da bi više traga ostavio da je ovaj video materijal izašao mnogo ranije. Ovako je dosta izgubljeno na čekanju i prvi onaj impuls je zauvjek izgubljen. No i pored toga, „Live At Donington 1990“ ima nekoliko aduta koji će i najvećeg skeptika iznenaditi.
Kvalitet video snimka nije bog zna koliko visok. Čak što više, u poređenju sa današnjim standardima, dosta je lošeg kvaliteta, sa čestim kadrovima debelo van fokusa i skoro ne postojećim bojama, omaška koja je čudna čak i za analognu tehniku koja je tada korištena. Mada, onome kome smeta ovaj detalj, neka ne kupuje, jer na ovom specijalnom izdanju se glorifikuje muzika nad vizuelnim užitkom, a muzička umješnost Adriana Vandenberga (zaslužan za dobar dio kompozicija tog perioda), Steve Vai , Rudy Sarzo i Tommy Aldridge (jedan od najupečatljivijih bubnjara), te benda kao cjeline sa Coverdale-om na čelu, od samog početka, od prvih uvodnih nota pjesme „Slip Of The Tongue“, nadmašuje bilo koje kritike na račun lošeg video zapisa, u potpunosti i bez ikakvog dvoumljenja. Nakon par minuta će te u potpunosti zaboraviti na blijede boje i loše kadrove jer bend jednostavno plijeni svojom svirkom, oduševljenjem vrlo očiglednim na svim licima, i interpretacijom Whitesnake hitova kao „Judgement Day“, „Cheap And Nasty“, „Fool For Your Loving“, „Bad Boys“ ili vječnih plačljivih balada. I oči i uši se jednostavno zalijepe za ekran.
Ovdje moram napomenuti jednu vrlo bitnu stavku, priču za sebe koja se provukla kroz Whitesnake i ostavila neizbrisiv trag. U stvari, čovjek je u pitanju - Steve Vai. Ako ste ikada imali prilike da gledate jedan od njegovih nastupa, bilo na ekranu ili uživo, poznata vam je razuzdanost, ekstravagancija i pasija kojom ovaj čovjek pristupa svakom nastupu, i ovaj nikako ne zaostaje za njegovim najsjajnijim momentima koji će u buduće itekako okarakterisati njegovu solo karijeru. I ovdje, kao i uvjek, Vai se prevazišao i stariji Whitesnake hitovi poput „Ain't No Love In The Heart Of The City“ ili „Fool For Your Loving“ poprimaju sasvim novi život zahvaljujući koloritu i ekstravaganciji njegovog sviranja, a sve one vratolomije i egzibicije koje možete čuti na studiskim snimcima albuma „Slip Of The Tongue“, i koje su tako nevjerovatne izgledale devedesetih, su tu, nepogrešive, ton za ton, i sve podržane ogromnom ritam sekcijom i melodikom Adrianovog sviranja. Steve Vai je kao orkestar u jednom. Nevjerovatan muzičar koji pomjera granice vrlo daleko, i svojom izvedbom, scenskim nastupom i harizmom, dok se kao zmija uvija okolo svog instrumenta, jednostavno zaustavlja vrijeme i bez njegove gitare bi ovaj koncert, i vjerovatno cijeli taj period Whitesnake-a, bio kudikamo manje upečatljiv. Koliko god to bilo nevjerovatno, u potpunosti je zasjenio čak i do tada nenadmašivog lisca scene David Coverdale-a, potpuno preuzeo kontrolu bine, i jednim udarcem ukrao svu pažnju publike, i sada gledalaca (da li je to bio uzrok razdora između dvoje?). Zvijezda ovog nastupa je bio, sa punim pravom, Steve Vai.
Ako ste ljubitelj bilo Whitesnake, Steve Vai ili gitare, ne propustite ovo specijalno izdanje, koje za dupli CD i DVD u digipack izdanju, dolazi u neočekivano prihvatljivoj cijeni, čak i za naše uslove.
Nikola Franquelli