Dokaz

Autentično pismo se čuva u arhiviumu pomorskog muzeja, Kotor.

Dragi prijatelju,

Na more sam krenuo još kao dijete, kao „mali od kamare“. Vremenom sam se uzdizao kroz rangove, gradio karijeru, i vremenom postao i Kapetan. Komandovao sam brodovima i ljudima, vidio i osjetio kontinente, mora i okeane, doživio i vidio nevremena, brodolome, spašavanja, lijepe ali i manje lijepe dane i malo toga može više da me iznenadi. „Estreja“ je jedna od gracioznijih brodica kojima sam komandovao. Čvrsta kobilica, linija kao u divne žene, prova koja je rezala talase kao nož, ništa je nije zaustavljalo. Posadu sam opremio i iz Jadrana i poslije Herkulovih vrata, okrenuo provu „Estreje“ ka dalekim južnim morima. Još jedno uobičajeno komercijalno putovanje da se proizvodi evropskih trgovaca dovedu do južne amerike, i sirovine južnih mora do evropskog kontinenta.

Uvjeren sam da su ti poznati sujevjerje i razne priče ubogih i isprepadanih pomoraca koji su, vođeni neznanjem i neukošću svojeg najranijeg odgoja, sve što je nepoznato ili imalo strano ili njima neobjašnjivo, odmah pretvarali u priče o morskim nemanima, o kraju svijeta, o kletvama i prokletstvima, o uzbudljivim i zastrašujućim pričama aždaha iz dubina, krvožednih nemani koje bi brodove i mornare vodile na dno, o kovitlacima koji vode u druge dimenzije itd, itd.. Ništa, niti najmanji čudni događaj nije bio mimoiđen. Živimo u dvadeset i prvom vijeku, vrijeme kada se vrlo dobro zna razlika između mašte i činjenica. Bili smo na mjesecu, bili smo na dnu okeana i ićićemo tamo gdje malo ko danas može da zamisli, i morske nemani, kraj svijeta, mistični kontinent - sve su to pretjerivanja, lijepe, primamljive, interesantne priče, ali na kraju krajeva, sve gluposti, i proizvod pretjerano razvijene mašte – sve dok se nešto tako i ne dogodi.

Čim sam se uhvatio atlantika, udari nevrijeme. Ništa čudno za otvoreni okean. Polako, use i u svoje kljuse, što bi rekli stari ljudi, i pažljivo kroz nevrijeme, dok ne prođe. Tokom noći sam pošao do komandnog mosta da vidim sa oficirom da li mu je potrebna pomoć, ili, ako ga je strah, da mu malo poradim na samopouzdanju. Most je bio pust, i iako je brod prolazio kroz nevrijeme, čudna tišina se dizala svugdje i hladno sam se znojio. Sada je meni bilo potrebno malo više samopouzdanja. Umjesto oficira i kormilara, zatekao sam obris sa kojime se nikada nisam sreo, ali sam čuo priče. Nisam u njih vjerovao, a i ko bi? Pomorci pričaju svakakve gluposti između dva piva, između dvije lijepe žene, iz dokonosti ili čiste pakosti, mada, kažu, da kada govore o kletvi mora, kada govore o njoj, bezimenoj, da se niko ne usuđuje da laže.

Gledao sam u siluetu, oivičenu svjetlom punog mjeseca. Vitka i zanosna a u kosi zmije. Hidrina ćerka, bezimeno prokletstvo mora, božanstvena, zastrašujuća, okrutna, i najveća ljubavnica. Kako je preživjela, kako je opstala, i kako je uspjela da je moderni svijet ne otkrije sve ove godine, nije mi bilo, niti mi je danas jasno. Nisam mogao da se pomjerim. Nije me stid reći da me je vrlo nesvakidašnji prizor, paralizovao, i jedino što sam mogao da radim, je da posmatram i slušam. U prvom trenu nije govorila - siktala je. Posmatrala me je i bio sam uvjeren da je prodrla unutar mojih najskrivenijih tajni, kao usijano željezo kroz maslo. Zagrlila me je i poljubila me, a svi moji strahovi i bojazni su se otopile kao led na proljetnom suncu. Stanje koje mi je prelilo tijelo, osjećanja i svijest, se ne može opisati. Cvjetanje, smijeh, zadovoljstvo, povjerenje, ova bezimena strahota se u momentu pretvorila u otjelotvorenje iskrenosti i povjerenja, želje i pohote, i vodili smo ljubav okupani slanom vodom, obasjani mjesečinom, činilo mi se cijelu ali neizmjerno prijatnu vječnost, u ritmu valova, gromova, u toplom zagrljaju blagih vjetrova, i upravo kada je nevrijeme doživilo vrhunac, kada se cvijet otvorio, sva iluzija je pala. Bezimena ljubavnica, kletva mora i mornara, pokazala je svoje pravo obličje, polu žena, polu riba, tamne puti, prekrivena sa sluzi i krljuštima koje su smrdile na trulež, na crnu smrt nebrojeno mnogo mornara iz najdubljih rupa atlantika.

Zadah starog željeza, truleži i raspadajući smrad smrti se svugdje širio. Iz nosnica joj je kuljao dim, dugi nokti prekriveni krvlju, krvlju moje posade, krvlju svih nedužnih mornara, zmije koje su siktale i divlje zubima prijetile. „Vode trujete i samim prisustvom Vašim! Ukleti, bez broda i doma, za vjeke vjekova da ste!“

Spasioci kažu da sam se u besvjesti grčevito držao za polomljeno kormilo i buncao nepovezane riječi. Ja se ničega više ne sjećam sem ovoga što sam ti napisao. Posadu nisam više nikada vidio (kažu da ona proždire sve, dok je zvanična priča da nas je nevrijeme prevrnulo). Brod nikada nije pronađen. Ostao sam bez doma, zatvorili su me u ovoj bolnici, a bez nje više nemam ni ono što sam životom nekada zvao. Zbogom prijatelju.