Najveća vijest tokom posljednjih mjesec, dva, je strmoglavi uspon novog Amorphis albuma na svim najvećim top listama (ušli su na 16-om mjestu njemačke i 1-om mjestu finske liste najprodavanijih albuma). Sa dužnim poštovanjem prema bendu i svima koji ih cijene, entuzijazam je malo pretjeran. Reklama, imidž, slika i vanjski izgled su jedno, muzika sa diska je drugo. Top liste i prodaja ne moraju da oslikavaju i realni umjetnički uspjeh.
Amorphis, uz veliku pomoć izdavača Nuclear Blast, već godinama uspješno grade imidž i vanjštinu benda (moguće radi naknadnog osvajanja američkog tržišta – ista strategija i scenario su viđeni mnogo puta da ne bih ovako nešto pomislio). U sklopu svih tih promjena, izmjena, finog namještanja, i muzika također trpi promjene, nekada na bolje, ali češće fasuje zarad profita, i postaje rob drugih prioriteta. Materijalistički mentalitet. „The Begining of Times“ je doživio donekle takvu sudbinu. OK, svakako nije pretvoren u pop album, daleko od toga, i svakako se ne može nikako govoriti o prodaji jer je to i dalje vrlo prepoznatljivi melanholični i melodični Amorphis, ali, ipak upeglaniji Amorphis, upeglaniji nego ikada.
Bend je nadaleko poznat po svojoj umješnosti da perfektno balansira između agresije i lijepih melodija, te između growl i čistog glasa vrlo dobrok pjevača i frontmena Tomi Joutsen-a. Na „The Begining Of Time“ je ta umješnost malo gurnuta u stranu, ne pretjerano što pokazuje da kontrolišu što se događa, ali kompromis prema pitkijim i mekšim melodijama je ipak napravljen, i osjetan je.
Pjevač ima jako lijepu boju glasa i čak i growl mu je unikatan i leži iznenađujuće dobro muzici benda. Donekle vjerovatno tome doprinosi i produkcija samih vokalnih dionica i na prethodnicima je ta tranzicija iz čistih na growl, i nazad na čiste vokale bila nevjerovatno upečatljiva i glatka, skoro neprimjetna, i davala onaj plus i unikatan
pečat albumima. To je na ovom albumu donekle izgubljeno, i growl vokali zvuče izdvojeno i često baš znaju da zaparaju za uho. Što, kako i zašto ostavljam drugima da raspravljaju, ja samo znam da tu zapinje i svako ko ima uši neka obrati pažnju. I pored moje kritike, „The Begining Of Time“ je prijatan album, prijatno tematsko putovanje kroz istoriju i legendu o finskom mitu o Väinämöinen-u, ali nije toliko upečatljiv kao pojedini prethodnici, i sigurno ne toliko koliko mediji žele da ga predstave.
Nikola Franquelli