Velika vijest vezana za ovaj album je da se originalni član Olaf Thorsen (Carlo Andrea Magnani) vratio nazad. Iskreno, kako kome je to bila velika vijest. On je jedan od trojice članova koji su proslavili bend sa njihova prva tri albuma, prvoklasni, ali ipak jednodimenzionalni power metal koji je upravo on forsirao i htjeo da nastavi, a bend je htjeo da se pomaknu naprijed. On je 2002 godine ispao iz igre i Labyrinth izdaju tri prvoklasna progresivna metal albuma prepuni klasika, dok je Olaf ostao na isto. Njegov povratak u Labyrinth je i laicima bio znak vraćanja na prethodnu jednodimenzionalnost, no, ili je on vremenom shvatio lekciju, ili je ostatak benda čvrsto zadržao uzde, ovaj album, zamišljen kao logični nastavak drugog albuma iz 1998 godine („Return to Heaven Denied“), je idealna mješavina dva smjera u kojemu se bend kretao tokom tog prvog i drugog perioda. Ima klasičnog brzinskog bubnjajnja i štektave gitare koja isto to prati, ali maštovitost ovih italijana i rijetko dobar vokal Roberto Tiranti-a, i prepoznatljivo pitko muziciranje, koje je njihov prepoznatljivi pečat iz drugog perioda, obezbjeđuju jedan unikatan album. Pojedina gitarska rješenja i solaže su po mojim ukusima nešto najbolje što su uradili nakon „Labyrinth“ albuma iz 2003 godine. Ne može se reći da je remek djelo u smislu da će osvojiti cijeli svijet u jednoj noći. Ovo je jedan visoko kvalitetan album za znalce i poštovaoce ovog benda i zvuka i zahvaljujući obaranju još jednog zida gluposti i ograničavanja, nešto posebno. Jeste da su mogli proći sa manje power bubnjanja koje na momente mlati bez ikakve potrebe (ne čudi da je bubnjar otišao), ali, to je Labyrinth, njihov bend, njihova muzika, i bolje da zanemarimo detalje i sagledamo cjelokupnu sliku koja je više nego dobra, a biće itekako interesantno sačekati i vidjeti što spremaju za naredni album.
Nikola Franquelli