Gledati na televiziji i čitati u štampi o japanskim mukama - zemljotresi, cunami, Fukušima i radijacija - sve zabrinjava i goni čovjeka da razmišlja, ali je sve tako nerealno i daleko dok čovjek gleda preko ekrana. Bukvalno, sve što je na malom ekranu, posmatramo kroz prizmu filmova, mašte, nečega nestvarnoga, u domenu fantazije – dok se iz prve ruke ne sretnemo sa istim.
Krenuo sam sa jedne na drugu stranu pacifičkog okeana. Standardni ortodromski kurs preko beringovog mora i Kamčatke, dole ka Japanu i Kini, koja je finalna destinacija, i kako se približavam sjevernoj obali japana, polako naviru slike i dijagrami rasprostiranja radioaktivnih čestica, izvještaji o kontaminiranoj morskoj vodi u neposrednoj blizini nuklearke, slike razrušenih kuća, ogoljenih reaktora i sumnjivih oblaka pare. Znam da ni ja ni moja posada nismo izloženi posebno zabrinjavajućim uticajima Fukušime, jer smo ipak podaleko. Dobro sam se raspitao o količinama, dometu, površini zahvaćenoj štetnom radijacijom, i daleko smo od svega toga, ali, predostrožnosti radi, preuzeo sam nekoliko preventivnih mjera, jer, nikada se ne zna, a život je samo jedan.

Čitao sam skoro jedan članak u kome autor kritikuje ljudsku kratku memoriju i, vjerovatnu, činjenicu da iz ove katastrofe nismo naučili najvažniju lekciju – da nuklearni izvori energije, na današnjem nivou razvoja, uopšte nisu sigurni ili jeftini. To nismo naučili '79 kada je došlo do problema u „Three Mile“ nuklearki, to nismo naučili ni kada je reaktor u Černobilu eksplodirao, pa nismo naučili ni sada kada su tri Fukušima reaktora bili izloženi atmosferi.

Fukušima više nije udarna vijest. Više se ne spominje. Izašla je iz sfere interesovanja većine stanovništva, namjerno ili slučajno, nebitno je. Stvar je u tome da Fukušima ostaje, bježali mi ili ne, itekako je prisutna i vrlo je blizu.

Nažalost, naftni i nuklearni lobi su još uvjek previše jaki da bi se išta korjenito promjenilo u nekoj bližoj budućnosti.. Da li je moguće da su ogromni prihodi i utrkivanje za „ko će više“, važniji i iznad svega, uključujući i goli opstanak? Da li je stvarno toliko teško shvatiti i razumjeti da su tzv. alternativni izvori energije itekako realni, isplatljivi i mogući? Očigledno da jeste.

11 April 2011, Tjesnac Tsugaru Kaikyo

Desno Hokaido, lijevo Honšu, prohladan ali lijep dan. Po koji brod, nekoliko ribarica, manje nego obično, brod nečujno klizi kroz vodu, nesvakidašnji opori miris zemlje na moru. Jata ptica prolaze na svojim putovanjima i po koja sleti na krilo mosta, dođe do vrata, zakrene vrat i u čudu posmatra „što ovi čudni i smiješni ljudi rade po ovom lijepom danu?“. Lijepo je ploviti uz obalu, i nakon deset dana otvorenog i uzburkanog pacifika, ova navigacija dođe kao turističko razgledanje japanskih ostrva, prirode i života. I zaštitni znak i ono po čemu je Japan toliko karakterističan i svugdje poznat, a nije tehnologija - nevjerovatan i dramatičan izlazak sunca na horizontu. Najveći izvor energije, besplatan i sveprisutan, tako upecatljiv na japanskoj nacionalnoj zastavi, oni itekako spretni sa tehnikom, a sa druge strane, razvijaju itekako štetnu tehnologiju, od koje su na kraju drugog svjetskog rata svirepo stradali. Paradoks.
Male stvari čine život.

Nikola Franquelli