Prije nego krenemo sa ovim albumom neizgovorivog naziva, vratimo se malo u 2004 godinu. Znači li vam nešto ime Robert Dalqvist? Možda The Hellacopters? Robert je bio jedan od dvojice gitarista The Hellacopters, posljednji veliki mali rock and roll bend, “bend koji podržava rock and roll na nogama“?. Tehnički, iako se bend sporazumno raspustio, još uvjek je dio The Hellacopters jer uvjeren sam da je samo pitanje vremena, nostalgije i svježih ideja kada će se ponovo okupiti. Elem, 2004 godine, Robert osniva Thunder Express, projekat na kome radi uporedo sa matičnim The Hellacopters, i pod tim imenom izdaje dva albuma, „We Play For Pleasure“ i „Republic Disgrace“ a nakon razilaska Hellacopters posvećuje se u potpunosti Thunder Express-u, mijenja mu ime u Dundertåget (grubi švedski prevod za Thunder Express) i izdaje „Skaffa Ny Frisyr“ (velikim dijelom pjesme sa prethodna dva Thunder Express albuma, ali prevedene na švedski) i napokon 2010 godine izlazi „Dom Feta Åren är Förbi“. Dosta istorijata. Vratimo se muzici. Bez imalo pretjerivanja i okolišanja, muzika benda Dundertåget je 100%, čistokrvni, nepatvoreni i bez konzervansa rokenrol kakav se danas vrlo malo svira, bez velikih studiskih zahvata, bez pretjerane produkcije i bez užasnog šou biznis aparata. Čisti i jednostavan rock and roll, instrumenti, struja i mnogo dobre zabave.
Vrlo porediv sa The Hellacopters (mada ne baš toliko frenetični što je autorski pečat Nicke Andersona, drugog gitariste i osnivača Hellacopters), produkciski Robert zauzima malo drugačiji stav i sirovi The Hellacopters zvuk mijenja za vrlo prijatan, smireniji i mnogo čistiji zvuk (mislim da i ne koriste distorziju već blagi overdrive) koji u prvi plan ističe živu atmosferu albuma. Sve u svemu, samo taj mali tehnički potez je osvježio cijelu muzičku sliku. Nema tu greške. Nije to upolirano ili smekšano, već jednostavan i direktan rokenrol, osvježavajući, nepretenciozan, melodičan i vrlo zarazan. Robert je jedan od zasigurno najvećih gitarskih dragulja na svjetskoj rokenrol sceni i njegovo pitko i jednostavno, a do krajnosti efektivno sviranje izaziva da i mrtvi iskoče iz kašete i počnu da plešu, te sam zvuk njegove gitare neodoljivo miriše i evocira ono najbolje šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Dundertåget, ili Thunder Express – kako vam više pasuje – je bend koji ne ostavlja ravnodušnim. Hoćete slikovito? Uzmite Fender Stratocaster, Jazz Bass, set bubnjeva i mikrofon, sve uštekajte u par Orange pojačala i pustite 440 volti. Nakon svog i svakojakog prosjeka koji čovjek može danas da čuje na sceni, ovaj bend je prava oaza mira i dragulj kojega treba ljubomorno čuvati. Ovo je samo jedan mali dio činjenica i detalja koji su vezani za rad i muziku Roberta Dalqvist-a i Dundertåget, i svakome ko je zainteresovan za kvalitet nad kvantitetom, iskreno preporučujem da ne propuste priliku i ukrcaju se na Thunder Express.
Nikola Franquelli