Čitao sam intervju sa prijateljem u jednom od domaćih dnevnih novina. Novinar je forsirao svoju priču i više je bio zainteresiran da provuče svoju priču nego prijateljevu. Bio je narkoman. Bio je narkoman dugih 15-ak godina. „Bio“ je narkoman. Narkomanija je uvjek vrela i tabu tema. Svi nešto znaju, svi nešto spekulišu, malo ko iskreno radi.

Imali smo po 15, 16 godina. Prvi put smo zapalili cigar, prvi put smo zapalili džoint, prvi put smo se opjanili, počeli da živimo, da idemo po koncertima, da sanjamo, da osjećamo slobodu. U tom periodu smo eksperimentisali sa travom i alkoholom, ništa pretjerano ozbiljno niti ekstremno, djetinjasto igranje. Godine su prolazile i život je mene poveo na drugu stranu. Počeo sam da radim i silom prilika sam se odvojio od okoline u kojoj sam do tada živio. Prijatelj nije imao tu sreću. Sa trave je prešao na tablete, sa tableta na koku i u vrlo kratkom periodu, na heroin. Na heroinu je bio negdje, procjenjujem, 8 godina. 8 užasnih godina. Znao sam da ima problema, osjetio sam to još i prije tableta, ali nisam mogao da doprem u njegovu unutrašnjost. Godine su i dalje prolazile, rijetko smo se gledali a svaki put kada bi se vidjeli, bio je sve gori. Upalih očiju, izgubljenog pogleda, neuredan, prljav, smrdljiv, mršaviji i mršaviji. Gledao sam kako mu bespomoćna i zbunjena familija trpi, gledao sam ga kako se zadužuje i krade da izdrži naviku, gledao sam ga kako kopa raku i sa osmjehom, ne osvrćući se, u nju ulazi.

Bio sam zbunjen, bio sam izgubljen, nisam znao što da mislim, kako da se ponašam, što da radim, kako da pomognem, bolilo me je, osjećao sam krivicu, tugu, bol, sjetu, bijes, majkumu jebem, užasan bijes i tjeskobu – i godine su prolazile a on je bivao sve slabiji i na kraju je i u zatvor završio zbog sitnog dilovanja ili tako nešto – nisam imao hrabrosti da ga pitam zašto tačno, a i nebitno je. Svaki zatvor je zloglasan. Svima nama kojima je taj svijet stran, zatvor je kraj, gotovo, dno bureta bez dna, ali ne i za prijatelja. Zatvor mu je bio lekcija, utjerao mu je strah u kosti i izazvao onaj psihološki šok koji otvara oči.

Bio sam skeptičan i nisam mu vjerovao. Znao sam da ima uspješno izlječenih narkomana, ali u malim brojevima i sve negativne priče su i na mene uticale. U sebi sam mu dao period od dvije godine kada bih sebi ponovo dozvolio da mu vjerujem .... I znate što? U roku od te dvije godine je postao jedan od najaktivnijih članove udruženja za borbu i prevenciju narkomanije. Pomogao sam mu u jednom navratu da sredimo jedan od prostora. Pituravali smo više po sebi nego po zidovima, smijali se, pričali viceve, kreveljili se, bili smo ponovo, iako na kratko, kao onda kada smo imali 15, 16 godina. Na kratko ali dovoljno dugo. Opet je tu, i iako se gledamo jednom, dva puta godišnje, tu je, znam da je ponovo čvrst, gord, jak, i odlučan kao nikada, odlučan da uspije.

Sjećate li se početka ove priče, intervjua i novinara. Čitam te redove i suze mi naviru na oči. Krokodilske suze. Plakao sam neizmjerno dugo, ali ne od sjete, ne od tuge, već od radosti, od sreće da mi se prijatelj vratio, da je ostao živ, da je shvatio i naučio i da je krupnim koracima krenuo da nadoknadi sve što je propustio, a ako si i ti u drogi do guše, znaj da se može bez nje, i da ima ko da pomogne.

“15 godina sam bio u paklu droge Nidžo, obolio od hepatitisa C završio u zatvoru izgubio sebe ........... pronašao sam i sve što sam dobio dobio sam u udruzenju NA (narcotics anonymous) i smisao i način života, temelj za sva ostala životna polja, živeći dan po dan, danas sam čist skoro 5 godina .... i sretan ..... i spokojan”

Nikola Franquelli