Boris su Japanski kulturološki alter grunge, što li već, bend. Ian Astbury je pjevač The Cult i kada treba mijenja pokojnog Morisona u današnjim Doorsima. Čim je „BXI“ ugledao svjetlo izlazećeg sunca, proglašeno je kultnim (?). Četiri pjesme, saradnja velikih muzičara i autora, ali mi „kultnim“ baš i nije izgledalo. Četiri pjesme od kojih je jedna obrada The Cult, prijatne, nesvakidašnje ekskurzije u prostranstva mašte, široke i nepretenciozne. A onda, dolazi poslednja, „Magickal Child“ i razumijem zašto „kultno“. Postoje pjesme koje uspjevaju slušaoca da ubace u trans, meditaciju, opuštenost i da ga u tom stanju zadrže na neodređeno. Tu je veličina ove pjesme, a kada se mantra izvrti dovoljno puta, cijeli mini album se sagledava u mnogo, mnogo drugačijem svjetlu. Žudnja za još je toliko slatka.
Nikola Franquelli