Na prstima ruke možete izbrojati bendove koji su tokom karijere uradili drastične tranzicije u svojoj muzici, opstali, zadržali bazu fanova i čak što više, još je i uvećali. Anatemi je to uspjelo jer su uporno pratili svoj instikt i usput i publiku navikavali na novosti, nikada ne dozvoljavajući da fanovi imaju uticaja nad progresijom samog benda, polako prelazeći iz doom metala sa početka karijere u ovo što je danas klasa samu za sebe bez premca, pandana ili poređenja. Godine i decenija cijela je prošla i Anatema i danas stoji pred nama, poštovana, cijenjena, voljena, melanholična kao i uvjek, i napokon sa novim autorskim pjesmama. “We're Here Because We're Here” je drugi album u dvodjelnom nizu koji Anathema najavljuje već jedno pet godina. Zašto pet godina? Zašto je toliko dugo čekano da se napokon čuje ovaj album? Pet godina je dug period, ne samo za bend, već i za sve gladne fanove koji škrte vijesti halapljivo proždiru. Ono malo vijesti što je bend pustio u javnosti ukazuju na velike probleme sa prethodnim izdavačem što ih je mnogo kočilo pri izdavanju novog materijala, ali ne i komponovanja, što je itekako vidljivo na ovom novom ostvarenju. Prethodni "Hindsight" iako nije album novih pjesama, je dobro ukazao na pravac u kome će se bend kretati. Melanholija, koja je uvjek bila vrlo prisutna, je i dalje jako naglašena pa možda i još više i slobodno se može reći da je ovo logičan nastavak "A Fine Day To Exit" albuma. Nimalo nešto loše ili omalovažavajuće. Ima jedna interesantna strana ovog albuma. Evo, već ga jedno mjesec dana preslušavam i iskreno, u početku mi je bio pomalo prosječan album. "We're Here Because We're here” je do sada najmirniji Anathemin album, najmirniji i najpitkiji, vrlo atmosferičan album, i trebalo mi je da se malo naviknem na ovu novost. Da, novost, jer površno posmatrano ovo je stara dobro poznata, možda malo usporenija Anathema, ali kada bolje poslušate, zađete dublje u pjesme, detaljnije preslušate sitne i jedva primjetne nijanse i detalje, malo pročitate tekstove, obratite pažnju na glasove i interpretaciju (a gospođica Lee anđeoskog glasa je sada punopravan član benda, te sada u bendu rade tri brata i brat i sestra, opet činjenica koja mora da ukazuje na nešto izvan prosjeka) i shvatite da je ovaj album nešto doista posebno, ono što svi i očekujemo od ovog benda. Upravo preslušavam "Everything" i sav se ježim na tenziju koju bend sasvim lagano podiže i održava. Nemoguće je ne osjetiti energiju koja izbija iz ovog albuma, ali napominjem, treba ga variti i slušati i nemojte brzopleto suditi jer će ići na vašu štetu. Kao i vinu, potrebno je malo vremena i poseban događaj da se osjete sve finese i ukusi ovog albuma.
Nikola Franquelli