Staring At Wall – prvi evropski Harsh Noise Wall festival

Piše: Neven Smrznik

Stajali smo na stepenicama venecijanske željezničke stanice Roman P. (Stop Asking Stupid Questions) i ja, čekajući da nas pokupe Fabrizio (Fukte) i Aca iz Bataje ([C. T. D.], Dead Body Collection). Gledali smo brodove i blejali u hrpe turista. Bilo je divno oktobarsko jutro i bili smo prvi put u ovom blesavom gradu poznatom iz priča, pjesama, filmova i da, iz jedne epizode Dylan Doga kojeg sam nedavno pročitao.

Roman P. je iz Sankt Petersburga i vodi lejbl Stauropygial Records, poznajemo se iz trade-noise krugova već nekoliko godina ali sam ga poprave upoznao u Sarajevu gdje smo počeli zajedničku turnejicu – Sarajevo (Hladnjača III - 3. festival okrutne apokaliptične muzike), Bihać, Zagreb, Ljubljana i evo Venecija. Već smo pet dana nerazdvojni na točkovima, stejdžu i alkoholiziranju. Dva čovjeka sa suprotnih strana kontinenta sa zajedničkim jezikom zvanim Harsh Noise Wall (skraćeno HNW), tom zvučnom kovanicom za statičan noise žanr koji je tako neko nazvao još davno, vjerovatno Kanađanin Sam iz The Rita a prihvatili kroz priču mnogi koji su radili buku na takav način pa i mi.

Harsh Noise Wall je inače blizak brutalnošću zvukom i elementima Harsh Noise, Power Electronics i Drone žanrovima ali sa jednom potpuno drugom dimenzijom pristupa koji ga izolira muzički i udaljava od pomenutih izraza. Za mnoge HNW uopšte ni nema neke bitne korijene ili ima različite interpretacije tako da je najbolji način upoznavanja jednostavno slušanje nekih dobrih HNW albuma sa različitim pristupom ili sličnim, svejedno.

Mnogima je sigurno poznat Francuz Vomir za kojeg su čuli i ljudi koji nemaju pojma o haršnoizu i koji je vjerovatno prvi na umu kad se spomene HNW, (ukoliko niste dublje u samom žanru ali čak i tad ne možete a da ne osjetite odjek njegove buke na spomen tog imena). Međutim ako ozbiljnije zaronite u HNW vidjet će te da je veliki broj jako dobrih albuma i ljudi koji se petljaju oko tog žanra na razne načine. Stvar oko izdavaštva, trejdanja, nabavke i svirki funkcionira prilično isto kao i sa ostalim andergraundom tako da ako ste već u tome velika je vjerovatnoća da ste već naletjeli na neku HNW ploču, kasetu, disk.

Osobno izbjegavam da etiketiram stvari kao HNW mada sam u zadnje dvije godine na Zvukovina lejblu imao dominantno takva izdanja ali u headline-u držim moto: Hermetic Static Bleak Audio Facts. Svoj projekat Smrznik nazivam više kao statičan, zaleđen, masivan glitch iako su zadnji radovi okrenuti čistom starom HNW zvuku s manje eksperimentalnih detalja i više uronjen u gustu distorziranu masu.

A kako je sve počelo, ispričat ću vam sada pošto sam stavio jednu od novijih kaseta na američkom Phage Tapes lejblu, A View From Nihil (Irska) i TFT (Italija) split koji počinje odličnim overclipping pucketanjima koji se postepeno pretvaraju u snažan prezasićen zid bez kraja...

Znači, snimam ja jedan dan prije nekoliko godina neki materijal za split sa Flat Affect zasnovan na trakama, lupovima traka i sličnim zajebancijama i sa svojim Boss-ovim distorzijama dobijem neku predivnu statiku koja mi je zvučala tako dobro, kao neka zaleđena nezatrovana šuma. Inače da napomenem da mnogi iz HNW ekipe imaju ustvari poštovanje prema drugim distorzijama i to američkim Dod Death Metal koje se ne mogu kupiti u Evropi jer nisu prošle neki EU tehnološki standard ali nisu skupe (upola jeftinije od Boss-ovih i bolje izgledaju) i mogu se naručiti iz Stejtsa ko hoće. Takođe su poštovane i lude ruske distorzije i transducer-i. Općenito dosta ekipe zasniva svoju HNW estetiku na tim nekim obsessions prema nečemu ili nekome, od opreme do raznih Giallo, horora do šta sve ne. Nije to nešto bitno sad ko šta gotivi jer na kraju bitan je zvuk svima. Eto i ja sam na neki način došao u čitavu priču svojom opsesijom ka prehladnim statičnim osjećajima i estetikom. Poslije sam otkrio da postoji čitava scena i da takvu muziku nazivaju Harsh Noise Wall i rekoh hajde da nabavim toga da slušam pa sam tako otkrio dosta super projekata i potpuno odlijepio na čitavu priču što me je koštalo smanjenja zainteresiranosti i narudžbi diskova koje sam počeo izdavati a koji su pretežno bili taj HNW. Šta da se kaže, čak i harsh noise ekipa nije bila baš oduševljena HNW zvukom i mnogi ga ne vole pretjerano da ne kažem da ga mrze i smatraju bez veze nekom glupom nepromjenjivom besmislenošću. No nije ni bitno, meni valja i koncept mu je totalno zakon. Mislim iziskuje veliku disciplinu i predanost da se zadrži jedan odličan zvuk i dovede do vrhunca svoje izopačenosti umjesto da linearno priča neku priču kao što se radi u normalnoj muzici. Tu nema zajebancije, nema prostora za izdrkavanje i foliranje, samo goli, bezobrazni statični zid tako blizak istinskom zvuku svemira i primitivnom biću neiskvarenom glupostima savremenog života koji je izbombardovan tom užasnom šizofrenom dinamikom. Tom nezdravom dinamikom civiliziranog svijeta koji samo poručuje: budi dinamičan, budi cool, ludilo-jarane-estetika i life style kao iz nekih tupavih trejlera modernih filmova kao i samih fimova naravno. Da ni ne spominjem muziku i konzumerski mentalitet koji se uvukao svugdje. Harsh Noise Wall tako stoji ne samo kao neka vrijednost andergraunda već i kao mentalna sila ili banalno zid buke koji zvučno odvaja sve one suvišnosti iz ovog debilnog društva i tra-la-la kulture. Kao što to Vomir kaže: - Zatvori sebe unutra, zatvori ostale vani!

I tako pozvaše nas u Veneciju, odsvirasmo nas desetak u nekoj napuštenoj crkvici negdje u sred starog grada i vratismo se kući. Ustvari, nismo se odmah vratili kući jer nas je napao venecijanski davitelj koji je gle slučaja bizarno zaklao Romana P. i Acu iz Bataje pa sam ga ja onda ganjao po buđavim kanalima, pokvasio cipele i još gore, dobio sam kaznu za ganjanje davitelja jer je on kao neki simbol grada i slično. A drotovi iz Venecije nose svi one Kazanova maske i izgledaju strašno mumljajući stalno - kazna-nova, kazna-nova, kazna-nova užas!

...?!

Znači kako su nas pokupili na stanici Fabrizio i Aco iz Bataje koji je došao dan prije da bleji malo po Veneciji, počela se polako skupljati i ostala bagra koja će nastupiti. Kako zbog obaveza i financijskih razloga uglavnom se skupila ekipa sa juga, Balkan, Italija i južni Francuzi ali atmosfera je bila savršena. Napokon upoznajem ljude sa kojima se godinama dopisujem i trejdujem. Mijenjamo diskove, kasete, ploče, pripremamo ozvučenje, proba, cuga, klopa i napokon koncert. Sve je zamišljeno da traje dva sata što je sasvim uredu za dva sata statične buke tako da smo imali po devet minuta za performans i minut da se pripremi sljedeći. Prvi je nastupio Taylan sa projektom Karkastix. Taylan je inače sa Fabriziom i organizirao čitav festival. Odrastao je u Istambulu na tamošnjoj punk/HC sceni i svirao u bendu Turmoil ali živi već desetak godina u Veneciji. Kod njega smo i noćili u simpatičnom pravom venecijanskom stančiću sa antiknim namještajem. Prvi put sam uopšte i slušao njegov noise i bilo je odlično upoznavanje ovako uživo. Više se tačno ne sjećam ko je kad nastupio ali sve je bilo nabijeno super atmosferom. Interesantno mi je bilo vidjeti novi HNW projekat Fragile od Alessia koji je prije radio kao TFT - digitalan statičan nedistorziran zvuk dosta žanrovski na rubu HNW-a i drone elektronike a sad se okrenuo potpuno analognom fazonu i hrpi distorzija i ostalih papa. Inače je jedan od rijetkih ljudi iz HNW priče da se nije prije bavio harshnoise-om već laptop eksperimentiranjem. U svakom slučaju zvučao je odlično i brutalno kao da je u haršnojzu godinama.

Terminal Erection je projekat od Nikole iz Splinter vs Stalin, powerelectronics duo koji je već deceniju na sceni. Nikola je stavio mikrofon u gaće u svom perverznjačkom stilu i stajao bezobrazno se smiješeći u publiku od nekih dvadesetak ljudi što neke noise ekipe što nekih zalutalih turista koji su prolazili ulicom i čuli buku. Iz zvučnika je izbijala statična harš-noiz-erekcija!

Vivian iz Ecoute La Merde je iskoristio prostor i polugo se popeo na mjesto gdje je nekad stajala vjerovatno skulptura Djevice Marije i sa gas-maskom pozirao kao raspelo pa se onda bacao po podu ne dotičući svoju opremu koja je stvarala gomilu buke i odzvanjala kamenim prostorom osvijetljenim svijećama. Neki metalac je rekao da se osjeća kao na nekom sotonističkom ritualu u svom tom polumraku i buci.

Lik iz projekta Å je pri svom klečećem super-distorziranom nastupu nešto spržio na jednom zvučniku pa je poslije njega zvuk bio malo tiši pa smo Vomir i ja zvučali tiše od ostalih ali nije bilo bitno toliko. Vomir je podijelio crne najlonske kese koje preferira da ljudi nose na njegovom nastupu kao i on takođe, tako da sam njegov nastup odgledao pod kesom u mraku to jest fino poslušao njegov tipičan zvuk. Poslije sam na slikama vidio da je stajao pored mene cijelo vrijeme dok je pustio neku kasetu spremljenu da svira. Ja sam nastupio prije njega a poslije Ace iz Bataje i njegovog projekta Dead Body Collection gdje je Aca u bijelom bolničkom mantilu i nekoj bijeloj masci hodao kroz publiku i unosio im se u lice izgledajući kao neki venecijanski serijal kiler.

Stop Asking Stupid Questions je kao pokisao miš pio pivo i malo prćkao po opremi, Indch Libertine je nosio jako zlu masku i pravio jako zle statike a Fukte je napravio neke glupe kikice i bez obzira na izgled u svakom slučaju zvučao jako dobro i disciplinovano.

Poslije svirke Roman P. je nastavio dalje jer je noć poslije svirao u Rimu a ja sam otišao u Bolonju na neki drugi koncert gdje su svirali Vomir, Ecoute La Merde, Splinter vs Stalin i još neki uključujući lika sa dawn sindromom koji pjeva preko nekih punk matrica nešto na talijanskom i svi smo skakali. Aco iz Bataje i ja smo se onda vratili u Veneciju i zujali tamo još nekoliko dana i da, onda smo se vratili kućama, vozom.