Šetajuci, nabasao sam na ovu knjižaru i ušao da pogledam što nude. Vecinom beletristika, nešto bolje, nešto lošije, mnogo šunda i boje, malo mase. Medu svom tom gungulom, pronadoh ciglu, plavih koricama i Neilovim pogledom "that peals paint". Necu zaboraviti uzbudenje kada sam je vidio, uzbudenje kao kada sam bio klinac i otkrivao rokenrol. Vjerovatno su me ostali kupci, svojstveno usresredeni na išcitavanje rezimea svake beskorisne knjige, iznenadeno i sa zgražavanjem gledali kako balim i uzvikujem "jes, jes, jes!!!" dok sam pohlepno grabio knjigu sa uredno ocišcene i sterilisane police prepune smeca od pop literature. Spasih te od pop aždahe. "Shakey" jeste i nije Neil Young i svakako je preporucljiva fanaticima ili onima koji pate od nesanice ili nemaju pametnija posla. Ako ne upadate u jednu od ove dvije kategorije, možda cete razmotriti mogucnost da ne bacate pare na knjigu koju necete završiti, ali pošto je dijelom upravo napisana da se izmuzu pare, onda citajte dalje i trošite.

Shakey je nadimak koji su Neil Young-u nadenuli u mladosti kada još nije uspjevao da kontroliše mehanizme epileptickih napada. Bježao je sa bine dršcuci i sav u panicnom strahu da ga neko ne primjeti. "Svi su mislili da je neki cudni scenski nastup" dok bi konvulzirao negdje u hodnicima. Ne, nije bio na drogama - to je došlo par godina kasnije - vec je doista konvulzirao ne moguci da kontroliše strah, nesigurnost i nervozu koju bi imao izlazeci na scenu. Cudno? A što ima cudno u tome da je i Neil Young covjek od krvi, mesa i duha kao i svi mi.

Knjiga je radena onako kako je i Neil Young gradio karijeru, sirova, bez dlake na jeziku i mnogo opširna, na momente cak i previše opširna da bi se možda zadovoljili kriterijumi tržišta i želje onih citalaca koji pate ako neznaju ama baš svaki detalj iz života Neil Young-a. I stvarno, sve je tu. U stvari, ispravka, sve je tu što je Neil Young htjeo da se zna. Materijala ima bogme podosta, možda i previše, i tu su sve najvažnije cinjenice karijere, generalni motivi i razlozi, ali i pojedini najintimniji detalji prošli, dok su neki drugi ocigledno, zbog ovog ili onog razloga, izostavljeni. Od dosadne price o roditeljima i porodici i uslovima u kanadskom (Neil je amerikanizovani kanadanin) i americkom društvu nakon drugog svjetskog rata (i iako ultra dosadan i jako dug dio knjige, ubrzo se uvida da je to sve uvertira i uvod da se shvati ona radna filozofija, snaga, strahovi, prkos i inat koji su gurali i guraju Neil Young-a sve ove decenije) pa sve do negdje 2000 godine i pocetka rada na Silver and Gold albumu kada je knjiga završena.

Biografija je autorizovana, što znaci da ima pregršt intervjua ne samo sa clanovima familije, bendom Crazy Horse, prijateljima, usputnim saradnicima, producentima, bivšim i sadašnjim ljubavima, vec i sa samim Neil-om koji bez dlake na jeziku komentariše sve što ga biograficar pita. Opet napominjem, kao biografija koja je prošla vjerovatno kroz sito i rešeto i ocigledno u jednom dijelu radena da zadovolji i zahtjeve tržišta, sve treba uzeti sa rezervom, ali, i pored toga, onaj glavni dio, od 1968 do 2000 godine, obiluje sa detaljima koji ce zabaviti svakoga ko je zainteresovan dogadajima u kerijeri Neil Young-a kao i na svjetskoj rokenrol sceni uopšte. Tu vam je sve, od prve svirke i turneje u mrtvackim kolima, astronomskog uspjeha i strmoglavog pada "Buffalo Springfield" te "Crosby, Stils, Nash and Young", strahovi i nesigurnosti sa prvog solo albuma, detalji o nikada objavljenim pjesmama, o malo poznatim detaljima postojecih pjesama, dogadanjima, prekretnica u životu, o drogama , alkoholu, 1968-oj, sedamdesetima, osamdesetima, devedesetima i novom vijeku, o motivima, snimanjima, sukobima, o Crayz Horse i svima koji su, ne samo prošli kroz bend, nego bilo kako bili povezani sa bendom i Neil Young-om, o The Ducks, The Shoking Pinks, detalji o "Sweet Home Alabama" (obratite pažnju koju majicu pokojni Van Zanth nosi na "Street Survivors" omotu), preko "Trans" elektronske faze, punka, svih problema osamdesetih godina, sudskih procesa sa Geffen, tvrdoglavo odbijanje da svira i snima što drugi hoce i ocekuju (što je rezultiralo u albumima poput "Everybody's Rockin" ili "Landing on Water"), promjena pozadinskih bendova, problemi sa Crazy Horse, pa sve do Pearl Jam, Curt Cobaine pa i do objašnjenja za "It's better to burn out than to fade away", citata koji je Cobaine igrom slucaja ili namjerno, napisao u svom oproštajnom pismu. Mnogo je detalja, skoro nevjerovatno koliko je toga napisano i koliko toga je covjek prošao, prava biografija sa neizmjernim brojem navoda, intervjua, citatima poznatih i manje poznatih.

Ima jedna strana knjige koja me je malo bacila u sumnju cijele price. Svakako ja nisam neki autoritet da bilo koga kritikujem, ali moram reci da je autor biografije, samoproklamovani Neil Young (fan)atik, ipak malo pretjerao u svom zanosu opisivanja karijere i samog Neil Young-a. Ja neznam Neil Young-a. O njegovoj karijeri znam samo kroz muziku koju je komponovao (i na momente su mehanizmi njegovog stvaranja doista nevjerovatni i ocaravajuci), ali o životu znam pojedine stvari i kada se sagleda cjelokupna slika, stvara se utisak da ga tretira kao polu boga te je sve loše periode tokom života i karijere opisao kao nevjerovatnu borbu za opstanak, kao da je Neil jedini koji se bori za život. Kada sam prošao negdje pola knjige, shvatio sam da je biograficar svugdje opisivao Neil Young-a u superlativu. Svugdje je Neil Young bio najbolji, najveci, prvi, lider, magican, zanosan, pa i u periodu kada je bio stalno danonocno stondiran i pijan, opisivan je kao najharizmaticniji muzicar na svijetu koji ne griješi, a i ako pogriješi, greška se nekim cudom pretvori u uspjeh ("Tonight's the Night" je najtipicniji primjer), i iako ima istine u svemu tome, vrlo je ocigledno pretjerivanje. Na to dodajte da sve ono što bi mediji ili maliciozni ljudi mogli da iskoriste i nekako naude ugledu i imidžu covjeka, je ublaženo komentarima da je bio žrtva prilika ili loših ljudi. To mi je bilo malo sumljivo, ali kako sam napredovao dalje i citao Neilove komentare, primjetio sam da se covjek prilagodio vremenima i jedan dio njegove stvarnosti je postao cisto biznis, a ova knjiga, svakako nije u potpunosti iskljucivo biznis, ali jednim dobrim dijelom jeste. Biznis je kurva. Tu nema sumnje i izlišno je biti kulturan, i u slucaju Neil Young-ove karijere, za biznis je zadužen Elliot Roberts, a on je kurva i namazan sa trista boja koje su itekako potrebne u šou biznisu, i ova knjiga upravo to i reflektuje. Nigdje (cinimi se) nema laži, ali je sve donekle prepumpano da bi se tržište zadovoljilo i fama držala uvjek u zraku. To je ta nezahvalna strana biznisa koju je Neil Young prihvatio i sa jedne strane dobio a sa druge, izgubio. Koliko, on sam najbolje zna.

Neil Young je jedan od onih koji u smecu pronalazi prljave i ukaljane dragulje, cisti ih, polira i oblikuje u pjesme koje dodiruju dušu. Ali nije jedan od onih koji rade da bi zadovoljili druge ili tržište. Daleko od toga, Neil je uvjek bio PROTIV. Zato je i imao problema sa izdavacima, zato su ga tužili, zato je tvrdoglavo pravio netipicne albume, ali albume po njegovoj volji. Sudeci po onome što je napisano, a ne vidim zašto bih baš pretjerano sumnjao, jedan je od rijetkih živih buntovnik iz stare ekipe, ali ne bez razloga, a usput je imao veliku srecu da mnogo ljudi, posvuda po planeti, zavole njegovu muziku i donesu mu materijalno bogatstvo. Srecu? Ne, ne u obliku koji mnogi zamišljaju, ali procitajte knjigu pa cete razumjeti.

Nevezano za knjigu, ali Neil se rodio i zapoceo svoje putešestvije tokom pedesetih godina (brojevima, 50-ih!). Kao vec oformljeni umjetnik preživio je kraj šezdesetih i krah hipi pokreta, sedamdesete i tranziciju na i sa punka, mutantsko transformers osamdesete i grunge devedesete, i evo ga i u novom milenijumu i dalje svira i snima. Ima necega u tome, jel.

"People can struggle anywhere, but I have seen a real struggle, and I'm not impressed with superficial struggling, someone who's trying to make something more than it is." NY
Nikola Franquelli