Danijel je vizuelni umjetnik koji je svojom umješnošcu manipulacije humorom i pretjerivanjem zadobio reputaciju ekcentricnog umjetnika, uzeo velike pare i postao milioner. Može sebi da dozvoli da troši koliko hoce a da nikada ne potroši sve. I odmah je na samom pocetku knjige citaocu upucen vrlo jasan signal da pretjerano ne zapitkuje odakle mu mogucnosti da bezumno troši, a uvjek ima. Skoro pa komanda da ne ulazi dublje u problematiku. Danijel je covjek u svojim pedesetim, šezdesetim godinama, koga je ostavila žena, koji se zaljubio u mladu glumicu i uživao u posljednjim danima svoje muškosti u blagodetima njenog medunožja, mladosti i drcnosti. Razocaran je, sam, tužan i sa gorkim ukusom u ustima gleda na prošlost. Danijel je i prvi u seriji klonova od kojih cemo upoznati samo ovog prvog, dvadeset cetvrtog i dvadeset petog i posljednjeg. Silom prilika je postao, ne clan, vec hronicar Elohimista, kulta koji je uvjeren da su bogovi došli sa druge planete i koji ce se vratiti i koji rade i uspjevaju da kloniraju covjeka i koji u sadašnjosti dvadeset petog Danijela, upravljaju i diriguju svijetom.
Prica je prosjecna, o Danijelu i njegovim razmišljanjima, nedoumicama, ljubavi, anksioznostima prouzrokovane starenjem i samocom, pretpostavljam donekle i autobiografija samog pisca. (Kažu da nije sasvim cist pod skalpom i koriste lijepe, egzoticno rijetke i sterilne medicinske izraze kojim žele na finjaka da kažu da je lud i da nije kao "ostali". Pitam se, što to znaci "kao ostali" i po kojim kriterijumima oni to o njemu sude?). nažalost, kada se daje u licna videnja pojedinih cinjenica, postaje dosadan i nepotrebno dugacak i gubi se u dužini i brbljanju koje ce ispratiti samo oni kojima tako nešto i odgovara.
Ono što stvarno drži citateljeve oci zalijepljene za pisane redove je seks. Što bi drugo? U stilu najboljih italijanskih soft core filmova, uvjek smatrani trecerazredni ali kultni, koji raspaljuju maštu djeci, domacicama, ali i intelektualcima i skolasticima - ma budimo iskreni, svima nama željnima malo avanture, malo slobode i necega drugacijeg u svakodnevnoj monotoniji - tako se i Mišel Uelbek igra sa citaocem držeci ga cesto na slatkoj ivici i ostavljajuci ga uvjek malo gladnim za još. A Mišel Uelbeku se mora priznati da zna kako da zadrži citaoca u iscekivanje da i dalje nastavi da cita, vješto se igrajuci sa aluzijama, lascivnim scenama, direktnim ali ne dovoljno dugim komentarima koji nece uzbuniti puritansku citalacku svitu, a ostale ce držati uvjek zainteresovane za ono što ce se kasnije dogoditi. Istina je da se Mišel Uelbek igra sa seksualnošcu citaoca. Uspjeva i žensko i muško da uvuce u svoju pricu i da citaoca stavi u poziciju junaka - kada treba, a kada se jave problemi, onda je to samo Danijel. Seks je tabu, tabu privlaci i pali maštu. Formula stara koliko i prostitucija, od kada je prirode, od kada postoje dva pola, od kada je picke i kurca i uvjek dobro prodaje. "Mogucnost Ostrva" je soft core etorika u koricama intelektualne umotvorine o životu, smislu i mogucnostima. Mada, i to treba napisati, tako da knjiga ima neku vrijednost, nekome vecu, nekome manju, pa ko voli, neka izvoli.
Nikola Franquelli