Pored epskih pjesama i galopirajucih ritmova, Iron Maiden su u posljednje vrijeme postali prepoznatljivi i po sporim, atmosfericnim uvodima koji dižu tenziju i lagano se razvijaju u srž pjesme. Nažalost, upravo ti uvodi su i najdosadniji dio ovog albuma. Iritira kada skoro svaka pjesma na albumu pocinje potpuno istom formulacijom. Donekle, ako ne i u potpunosti, sve je to stvar ukusa, no i pored toga meni se cini da su pjesme poput „The Talisman„ ili „The Man Who Would Be King“ izgubile dio energije jer su razvucene, istanjene dugackim uvodima i upornim ponavljanjem iste price iz albuma u album, iz pjesme u pjesmu.
Prvi dodir sa novim materijalom, singl „El Dorado“, je obecavao rokanje, u najboljem stilu pojedinih starijih prljavih rock and roll bendova, i sirovi rif pjesme, iako ne baš tipican za Maidene, je, ono što bi rekli, dobro masan. Omot samog singla (kao stari vinilni singlovi na 45 okretaja i koncipiran kao futuristicki stripovi šezdesetih godina) je obecavao i vizuelno uživanje u proucavanju omota koje smo imali nekada gledajuci ploce „Sevent Son ...“ ili „Powerslave“. Dobismo i jedno i drugo, ali u neocekivano malim kolicinama. Od svih albuma iz posljednje dekade od kada su ponovo onako silovito zahvatili svejtsku scenu, ovo je album koji sa sobom donosi najmanje uzbucenja, najmanje zanimljivosti, najmanje energije. Ne kažem da navedenih elemenata nema uopšte, to nikako, ali ih je u mnogo manjoj kolicini. cak i omot i pakovanje specijalnog izdanja (u aluminiskoj kutiji sa okruglim prozorom kao „porthole“ na svemirskim brodovima, ili Eddie koji je kombinacija Alien i Predator vizuelnih elemenata) su mršavi, razocaravajuce mršavi i bezživotni, što nikako nismo naviknuti da vidimo od inace raskošnih Iron Maiden. A koji su to elementi i pjesme koje izvlace osmjeh na licuc Mislili ste da cu ih samo pljuvatic Eh nevjernici. Prvo što mi je zapalo za uho je reska Adrianova gitara! Tako upecatljiva, osvježavajuca i daje onu režecu ivicu albumu bez koje bi sve bilo mnogo prosjecnije. Pjesma „Mother of Mercy“, i pored razvucenog uvoda, me je iznenadila. Ne zvuci niti malo kao jedna Maiden pjesma, vec više kao jedna od velikih pjesama sa Dickinsonovih solo albuma. Može slobodno da se ubaci na „Accidentof Birth“ ili „The Chemical Wedding“ i da ne iskace niti malo. Treba je više puta preslušati, ali ovo je jedna izuzetna pjesma. A onda, odmah nakon nje ide „Comming Home“ za koju važi u potpunosti isto kao za prethodnu pjesmu. „The Final Frontier“ (bez uvoda) je rock and roll pjesma (c). Stadoh, pa mjerkam što cujem. Maideni i rock and roll kakav se svirao za vrijeme T-Rex, Mott the Hopple, Bowie i sl.ccc Iznenacenje, ali i više nego dobro iznenacenje jer pjesma zvuci svježe i poletno, iako se osjeca da bi joj malo adrenalina dobro došlo (aih, al se ja dobro razumijem što drugima treba :)). Bruce Dickinson! Da nema njega, ovo bi bio samo još jedan od mnogih metal album na ionako preplavljenom tržištu. Zahvaljujuci njegovom ekspresionizmu, onim malim ali tako upecatljivim elementima, njegovom poigravanju sa slušaocem, „The Final Frontier“ je itekako interesantan album i sa dovoljno materijala da vam svjetlosnom brzinom kicmom protjera životnu energiju. Samo poslušajte „Here the planes are coming, hear the soldiers running“ na pjesmi „Mother Of Mercy“. Poslušajte dobro tih nekoliko sekundi i svu napetost, emociju, furiju koju covjek izbacuje iz sebe. On i pjesma postaju jedno a ta njegova jedinstvena sposobnost kombinovana sa talentom i žarom, i pored cinjenice da mu glas više nije mladolik, su ono što ga za dobru dužinu odvajaju od svih drugih (nazovi) pjevaca, i on je i dalje majstor koji zasjenjuje sve, i ovo sve, shvatite bukvalno.
Igrom slucaja sam procitao tekstove prije nego što sam preslušao sam album i ostao sam zapanjen snagom, energijom i životom koje rijeci nose sa sobom. Jeste da su uvjek posebu pažnju poklanjali tekstovima, ali je isto tako uvjek jako prijatno iznenacenje i zadovoljstvo procitati tako skladno složene rijeci, a samo su slova i rijeci u pitanju. Iskreno, pojedine pjesme su hendikepirane upravo muzickom pratnjom i onim uvodima koje sam gore spomenuo, ali, opet, sve je stvar ukusa.
Dok god su Maideni složni nece izdati loš album. Eto, prosjecniji da, ali ce biti uvjek dovoljno materijala da se opravda cijena diska, a na sceni ce ovi majstori njihovim visokooktanskim izvocenjem od svake pjesme, pa i od „The Man Who Would Be King“, napraviti himnu, a veliki bend se mjeri na sceni, ne više na albumima. Ukratko, „Up The Irons“!
Nikola Franquelli