Upravo sam odgledao film “Avatar”. Vjerujem da je vecina vas upoznata sa pricom – mi, ljudska rasa, eksploatišemo prirodna bogatstva jedne nove planete, kopamo rudu ali u tom procesu nam smeta miroljubivo domorodacko stanovništvo koje bez milosti pokušavamo da uništimo, ali se u kompletnu pricu umješaju herojstvo i pravda i veliki zli covjek sa velikim naoružanjem popuši sopstvenu pušcanu cijev. Na kraju, sve se sretno završava, holivudski scenario je zadovoljen te ljudska rasa ponovo zadobija svoj kredibilitet a obraz je umišljeno opran od svih grijehova. Amen. Klasicna prica borbe dobra i zla, ni prvi ni zadnji put. Mnogima od vas je ovo samo još jedna prica, interesantan film prepun dobrih efekata, akcije a meni je ovo stvarnost, grozna stvarnost, u koju sam se osvjedocio iz prve ruke, pretvorena u filmsku pricu radi uzimanja para.

„Avatar“ prica je indigo kopija onoga što se svakoga dana dogadja u Nigeriji, svakoga momenta svakog dana. Nigerija leži na jednom od najvecih naftnih polja na planeti i bijeli covjek je izbušio nigerisko podmorje sa neizmjernim brojem naftnih bušotina. Crni jadni su razdvojeni plemenskim ratovima, hendikepirani nedostatkom edukacije i tehnologije, izjedeni AIDS-om i jedva sastavljaju kraj sa krajem, naravno, sem onih koji služe sistemu za mužnju crnog zlata. Nigerija može slobodno da bude jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, a u stvari je jedna od najmizernijih jer svo bogatstvo im se pumpa ispod nosa na zapad, za najrazvijenije zemlje zapada. U Lagosu, glavnoj luci, sa jedne strane luke su najluksuzniji neboderi, jahte i neizmjerno bogatstvo u nekretninama za elitu i nedodirljive, a sa druge strane, na jedva par stotina metara, grad koliba od kartona i dasaka na cijim utabanim zemljanim ulicama redovno možete da vidite smrt - ja sam je barem nekoliko puta vidio, doduše dvogledom i sa bezbjedne udaljenosti. Ovo je stvarnost koja se dogadja svakog dana, svakog momenta i to nisu filmske licnosti, nisu domorodci sa neke planete, vec stvarne osobe kao vi, kao ja - koje su ugnjetavane od strane ljudi, istih kao vi, kao ja. Danas je moguce sve unovciti, i pricu tudje muke i nevolje.

Kolumbo je zabio špansku zastavu na plaži San Salvadora i prisvojio zemlju u ime kralja i Boga. Ko li mu dade to pravo? Par stotina godina poslije i od indioskog stanovništa sjeverne i južne amerike je ostala jedva šacica ljudi razbacanih po rezervatima, istrijebljeni od strane onih koji su došli sa Kolumbom, širili pravednu rijec božiju i polagali pravo na zemlju prisvojenu u ima kralja i boga - a odakle im pravo da polažu pravo na išta? Providan izgovor, osudjivan toliko puta, ali izgovor koji i dan danas svi mi dijelimo, i za koga sve boli kurac i niti se malo ne osvrcemo na sve posljedice. Dok je meni dobro, boli me patka za druge. One koje nisu procistili macem i vatrom, pocistile su male boginje donešene sa doseljenicima. Bezazlena djecija bolest je desetkovala indijance ciji imuni sistem nije poznavao boginje. Božija volja, jel? Evo danas, kada postoje svi zakoni vlasništva i sve je zakonski regulisano, niti jedan cenat zemlje nije vracen indijancima kojima je cijeli jedan kontinent nasilno oduzet.

Samo dva primjera, jedan iz bliske prošlosti i jedan iz sadašnjosti, sa teritorije zemlje koja nije iz neke bajke ili price vec je na samo nekoliko sati leta avionom od udobnosti vaše fotelje, a u kojoj vecina stanovništva sebi ne može da priušti fotelju - nemaju gdje da je stave, jer ne posjeduju ništa, pa se ti žali da ti je mala plata, ili da ti žena ne da.

Istina, živimo u Kali Yugi koja je takva kakva je, ali to nije opravdanje da se jednostavno predamo trenutnim okolnostima i sebe ne odgajamo, uzdižemo i ispravljamo.

Covjek je covjeku najveca životinja. Svi o tome trube i na svaki cošak se samo o tome cuje - evo i ja sam postao kao papagaj - ali malo i nedovoljno se pokrece da se i to promjeni. Ljudska svijest i um su nevjerovatno lijeni i radije ce biti u udobnoj ljuljašci laži nego narucju istine, bez obzira što to vodi u neminovnu i danas više nego ikada ociglednu propast i nestanak ljudske rase kakvu je danas poznajemo. Bice neka kulminacija kada ce nas priroda sve lijepo po kratkom spisku. Nije da nismo zaslužili.
Nikola Franquelli