Iranske vlasti filtriraju internet saobraćaj i strogoj cenzuri su podložni i muzički sajtovi. Kakve veze imaju Iran i Nevermore? I jedni i drugi su visočijeg intelekta sa time što djeluju u suprotnim pravcima. Muzika benda Nevermore, i bilo kojeg drugoga, će uspjeti, na ovaj ili onaj način, da premosti cenzuru i dođe do uha i najzabačenijeg, najdiskriminiranijeg fana, i u Iranu. Izvinjavam se bendu ako koristim ovu recenziju da iskažem svoju indignaciju prema blatantnom kršenju ljudskih prava radi održavanja prividne vlasti, ali i oni sami u svojim pjesmama na ovaj ili onaj način upravo govore o nepravdi, diskriminaciji i zlu uopšte. Nevermore su ono što bi rekli, bend sa debelim intelektom. Na sceni su podosta godina i za sobom imaju pojedine vrlo cjenjene albume, i sada, nakon što sam dobro preslušao "The Obsidian Conspircy" mi je jako žao što sam bio lijen da kopam i otkrijem i prethodne albume. Iako sam se sa njima i prije susretao, ovo mi je prvi cjeloalbumski kontakt sa Nevermore i ostao sam otvorenih ustiju, onako, baš dobro iznenađen i zatečen sa svom kompleksnošću i intelektualnim nabojem koji bukvalno pršti iz svake pjesme, iz svake sekunde bilo koje pjesme na albumu, sa melodijama i maštom koja je uveliko upotrebljavana da se upare muzička agresivnost i ljepota pitkog sviranja. Ima jedan detalj koji me je baš zapanjio. Pjevač Warel Dane ne koristi svoj glas samo da bi otpjevao tekstove, ili prenio atmosferu pjesme, već glas koristi kao svojevrstan instrument. Pjesma "Without Morals" ima dva vrlo izražena dijela, prvi vrlo težak rif koji nosi pjesmu, i drugi, izraženo melodičan refren koji podiže atmosferu do neopisivih visina. Kako spojiti dvoje a da nema oštrog stepenika. Gitarska kratka solažica mnogo pomaže, ali tu upada Warrel i postepeno glasom, pjevanjem, postepenim dizanjem atmosfere taj prelaz tako neprimjetno oblikuje, smekšava i ublažava ivice da je finalni rezultat apsolutno fantastičan. Ja sam ostao bez riječi! Sa muzičke strane, ovo je kompleksan, vrlo razrađen i do detalja precizan metal, sa fragmentiranim rifovima koji obećavaju upalu vrata svaki put kada ga ubacite. Ljepotica i zvijer. Slobodno se može ovako opisati, sa time što ljepotica, iako malo skrivena, ipak preovladava. Ali i pored mojeg oduševljenja i stvarno jakih pjesama, "The Obsidian Comspiracy" nije baš lagan album za slušanje. Uživam u pjesmama i danima mi se CD vrtio u kolima i trebalo je u više navrata obuzdavati nogu na gas papučici, ali je audio prostor na djelovima toliko nabijen, prepunjen detaljima i vrlo kompleksnim sviranjem, da ponekad imam osjećaj da mi je cijeli orkestar u glavi, i to me zna umoriti. Naravno, ja nisam jedini na svijetu, ima mnogo vas kojima će to itekako prijati, a ja sam samo htjeo da ukažem i na ovaj detalj koji je po meni vrlo bitan. "The Obsidian Conspiracy" je album koji se sluša, koji se sluša dugo u vremenu, koji na sebi nema rok trajanja, ne stari i ne blijedi, a detalji vremenom samo isplivavaju i obezbjeđuju dugo zadovoljstvo. Ovo je album koji ostaje negdje u pozadini svjesti i cijelog života povremeno iskače i tijelo vapi za njime. Znam da moje već vapi.
Nikola Franquelli